Hvaljen neka je Allāh, Gospodar svih
svjetova, Jedan i Jedini, a salāvat i selām neka su na najboljeg roba i
posljednjeg poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe,
bez izuzetka.
Šiizam je vjera koja se često dovodi u
povezanost sa islāmom, iako se smatra posebnom vjerom, koja je izrazito daleko
od dini-islāma. Međutim, cilj je da se ocrni islām i stvori ružna
slika o muslimānima, pa su upravo šiije, kvalitetan i namjenski
proizvod u tu svrhu.
Naime, šiizam je pokret kojem
se pripisuje svako ko daje prednost plemenitom ashabu Aliji b. Ebi Tālibu,
radijallāhu anhu, u redoslijedu hilafeta nad Ebū Bekrom, Omerom i Osmānom, radijallāhu
anhum, i smatra da vjernici iz ehlul-bējta jedini imaju pravo na
hilāfet, te se odriču svih drugih halifa i smatraju njihovu vladavinu lažnom i
ništavnom. Po njihovom vjerovanju izrazita većina ahāba, radijallāhu anhum, se
odmetnula od islāma nakon smrti Resūlullāha, sallallāhu alejhi ve sellem.
Šiije su, pored navedenog, poznate po
mnogim idejama i ubjeđenjima karakterističnim za predislāmske vatropoklonike,
kao obožavanje pojedinih idola i svetaca, te pripisivanjem božanstvenih
osobina, koje su svojstvene samo Allāhu, nekom drugom mimo Njemu, dželle šanuh,
poput njihovih imāma, velikana, predvodnika i sl. (Vidi: Mevsū'atul-firekil-muntesibeti
lil-islām, 5/145)
Mi, kao muslimāni, pripadnici ehlis-Sunneta
vel-Džemā'ata, jasno i glasno se ograđujemo od učenja šiija koji
mrze, preziru i psuju ashābe Allāhovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem,
te pretjeruju spram ehlul-bējta uzdižući ih na stepen iznad onoga kojeg
im je Allah, azze ve dželle, dodijelio. Istovjetno se ograđujemo i od pravca nasibija
koji vrijeđaju ehlul-bējt kako riječima tako i djelima.
Ovdje nećemo govoriti o šiitskoj
dogmi, te pojašnjavati do koje mjere su zalutali s pravog puta, o tome se mnogo
govorilo i govorit će se inšallāhu te'āla, nego je cilj pojasniti kakav su
status imale šiije u ummetu kao zabludjela sekta, u danima kada su se
muslimani čvrsto držali vjere i ponosili islāmom. U tu svrhu, navest ćemo
nekoliko primjera, a pametnom je i išaret dovoljan.
Naime, bilježi Hāfiz Ebul-Kāsim
el-Lālekāi, rhm, u poznatom akaidskom djelu Šerhu usūli 'iatikād (8/1544-1545)
lancem prenosilaca do Imāma Muhammeda b. Jūsufa el-Firijābija, rhm, da je bio
upitan: "Šta kažeš o Ebū Bekru i Omeru?" – "Prednost
im je ukazao Allāhov Poslanik, sallallāhu alejih ve sellem", reče Imām
El-Firijābi, zatim doda: "Pričao mi je čovjek od Kurejšija da je jedan od
halifa (vladar islāmske države u tom vremenu) priveo dvojicu šiija (rafidija)
i zaprijetio im: 'Tako mi Allāha, ako mi ne kažete šta vas je navelo da
omalovažavate Ebū Bekra i Omera, pogubit ću vas!', pa su odbili da ga
obavijeste. Tada je izveo jednog od njih dvojice, pa ga je udario sabljom po
vratu. Zatim se okrenuo prema drugom i rekao: 'Tako mi Allāha, ako me ne
obavjestiš, ideš odmah za svojim prijateljem!' Šiija mu reče: 'Jel'
obećaješ da mi nećeš ništa uraditi ako ti kažem ono što tražiš!?' – 'Da!',
reče mu halifa. 'Nama je cilj da omalovažimo Vjerovjesnika, ali smo svjesni
da nas ljudi neće u tome slijediti, radi toga smo se usmjerili na ova dva
čovjeka, pa su nas ljudi u tome počeli slijediti', reče mu šiija."
Imām El-Firijābi, rhm, nakon toga reče: "Ne vidim da su šiije
(rafidije) i džehmije ništa drugo do heretici!"
Imām Muhammed b. Jūsuf el-Firijābi,
rhm, na ahiret je preselio 212. hidžretske godine, a ovaj poučni događaj
dovoljno govori o šiijama.
Zatim, navodi Hāfiz Imāduddin Ibn
Kesir ed-Dimeški, rhm, u svom poznatom djelu El-Bidāje ven-Nihāje (14/310)
zanimljiv događaj koji unosi radost i ponos u vjernička srca, a tugu, srdžbu i
brigu u srca šiija (rafidija) i svih licemjera.
Djelo El-Bidāje ven-Nihāje je
jedno kapitalno historijsko djelo koje tretira cjelokupni historijat
čovječanstva, od stvaranja Ādema, alejhis-selām, pa do 8. hidžretsog stoljeća
(u kojem je na ahiret preselio autor), a okončava se detaljnim presjekom
dešavanja prije Sudnjeg dana, te ulaskom vjernika u Džennet i nevjernika u
Džehennem. Radi toga je i nazvato El-Bidāje ven-Nihāje / Početak i kraj.
Naime, Hāfiz Ibn Kesir, rhm, navodi
da je 766. hidžretske godine, i to 17. četvrtka po redu, početkom dana u
Emevijskoj džamiji u Damasku, čovjek pod imenom Mahmūd b. Ibrāhim eš-Širāzi
ustao da napada i vrijeđa Ebū Bekra i Omera, radijallāhu anhuma, te da ih javno
proklinje. Nakon toga je odveden kod glavnog kadije, inače malikijskog mezheba,
Džemāluddina el-Meslatija, koji ga je pozvao da se pokaje od svojih postupaka.
Neposredno nakon toga odveden je da se kazni udarcima bičem, kao vid vaspitne
mjere. Nakon prvog udarca uzviknu je: "Lā ilāhe illellāh / Nema boga
mimo Allāha a Alija je Allāhov evlija!" Kada je zadobio drugi udarac,
uzviknuo je: "Neka je Allāhovo proklestvo na Ebū Bekra i Omera!".
Narod koji je bio prisutan, kada je to čuo, nasrnuo je na njega da ga udara, te
su mu nanijeli ozbiljne povrede, gotov da je umro na mjestu. Kadija je
pokušavao da ih zaustavi, ali nije mogao, a ovaj šiija je uporno psovao
i proklinjao ashābe i govorio: "Oni su bili u zabludi!" Kada
je to rekao, odveden je odmah kod zamjenika sultāna, a svjedoci su posvjedočili
da je rekao za sve ashābe da su bili u zabludi, nakon čega je kadija presudio
da je obaveza da mu se prolije krv (tj. da se nad njim sprovede šerijatska
kazna od strane vladara). Uzeli su ga i odveli van grada, nakon čega su ga
pogubili udarcem sabljom po vratu, a običan narod - iz neznanja da je
zabranjeno - zapalio je njegovo tijelo vatrom.
Spomenuti čovjek, prije toga bio je
učenik u medresi Ebū Omera el-Hanbelija, pa je javno ispoljio svoj šiizam,
što je navelo Ebū Omera, rhm, da ga stavi u zatvor 40 dana, ali, ni to mu nije
koristilo. Neprestajno je iznosio u javnosti svoje vjerovanje, gdje god da
dođe, sve do ovog dana kada je ustao u Emevijskoj džamiji i zaslužio ono što je
zaslužio – Allāh mu lice ružnim učinio.
Dalje,
Hāfiz Muhammed b. Tāhir el-Makdisi, rhm, poznati učenjak i imām koji je
preselio na ahiret 507. hidžretske godine, navodi jedan zanimljiv događaj pa
kaže:
"Čuo
sam Abdul-Mu'mina b. Abdus-Sameda ez-Zāhida u gradu Tenes (Alžir) kako kaže:
'Kod nas u Tenesu bio je jedan čovjek, šiija (rafidija). Na putu ka njegovoj
kući boravio je pas kraj kojeg su inače prolazili ljudi, i stariji i mlađi, ali
nikoga ne bi dirao i uznemiravao, osim kada bi prolazio ovaj šiija – odmah
bi mu trgao odjeću i ujedao ga. Tako se dešavalo sve dok se to nije učestilo i taj
čovjek postao poznat po tome. Tada se požalio namjesniku sultāna, koji je tajno
bio istog mezheba (šiija), pa je on naredio da se istuče pas i otjera iz
te mahale.
Nakon
određenog vremena, pas je ugledao ovog šiiju kako sjedi ispred jednog
dućana na pijaci. Tada se pope na krov dućana i pomokri se tačno na šiiju.
Nakon toga, čovjek je, sav izbezumljen, napustio Tenes.' Šejh Abdul-Mu'min kada
mi je ispričao ovaj događaj, u prisustvu je bila skupina ljudi iz te mahale,
svi su znali za taj slučaj i tu osobu, a priča je bila svima poznata u gradu
Tenes." (Vidjeti: El-Mensūr minel-hikājat ves-suālāt, str. 41)
Sličnih
primjera u historiji islāma je zaista mnogo.
Od Mālika Ebū Hišāma prenosi se da je
rekao: "Jednom prilikom hodao sam sa Mis'arom b. Kidāmom pa ga je sreo
jedan šiija (rafidija). Taj šiija mu je nešto rekao, sada se ne
sjećam šta, a Mis'ar uzviknu: 'Bježi od mene, ti si doista šejtan!'"
(El-Lālekāi, Šerhu usūli 'iatikād, 8/1544)
Hasan b. Amr prenosi od Talhe b.
Musarrifa, rhm, da mu je rekao: "Da nisam pod abdestom, sad' bi ti
spomenuo neke stvari koje govore šiije!" (Isti izvor, 7/1345)
Mis'ar b. Kidām, rhm, preselio je na
ahiret 153. ili 155. a Talha b. Musarrif 112. hidžretske godine. Ova dva
primjera najbolje nam pokazuju kako su se prve generacije ophodile prema šiijama.
Šejhul-islām
Ebul-Abbās Ibn Tejmijje el-Harrāni (umro 728 h. god.), rhm, je rekao: "Većina
heretika se krije iza šiija (rafidija) i javno se pokazalo kako ih Allāh unakazi.
Vjerodostojno je preneseno kako im se lica pretvore u lica majmuna, dok su
živi, a i poslije smrti. Učenjaci su zabilježili takve događaje u svojim
djelima." (Es-Sārimul-meslūl, str. 587)
Međutim, i pored navedenih primjera,
mi opet iz dubine srca pozivamo sve šiije da razmisle o svom vjerovanju,
da se pokaju iskreno Allāhu, da se vrate izvornom islāmu, da samo Allāhu čine
ibādet, da vole sve ashābe, radijallāhu anhum, i supruge Allāhovog Poslanika,
sallallāhu alejhi ve sellem, da se na bave lažima i da napokon postanu uzoran
dio islāmskog ummeta.
Allāh, dželle šanuh, upućuje na Pravi
put!
Amir I. Smajić
Medina, 18. rebi'us-sani, 1436 god.