Šiizam, vjera zla i poniženja...


Hvaljen neka je Allāh, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini, a salāvat i selām neka su na najboljeg roba i posljednjeg poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe, bez izuzetka.
Šiizam je vjera koja se često dovodi u povezanost sa islāmom, iako se smatra posebnom vjerom, koja je izrazito daleko od dini-islāma. Međutim, cilj je da se ocrni islām i stvori ružna slika o muslimānima, pa su upravo šiije, kvalitetan i namjenski proizvod u tu svrhu.
Naime, šiizam je pokret kojem se pripisuje svako ko daje prednost plemenitom ashabu Aliji b. Ebi Tālibu, radijallāhu anhu, u redoslijedu hilafeta nad Ebū Bekrom, Omerom i Osmānom, radijallāhu anhum, i smatra da vjernici iz ehlul-bējta jedini imaju pravo na hilāfet, te se odriču svih drugih halifa i smatraju njihovu vladavinu lažnom i ništavnom. Po njihovom vjerovanju izrazita većina ahāba, radijallāhu anhum, se odmetnula od islāma nakon smrti Resūlullāha, sallallāhu alejhi ve sellem.
Šiije su, pored navedenog, poznate po mnogim idejama i ubjeđenjima karakterističnim za predislāmske vatropoklonike, kao obožavanje pojedinih idola i svetaca, te pripisivanjem božanstvenih osobina, koje su svojstvene samo Allāhu, nekom drugom mimo Njemu, dželle šanuh, poput njihovih imāma, velikana, predvodnika i sl. (Vidi: Mevsū'atul-firekil-muntesibeti lil-islām, 5/145)
Mi, kao muslimāni, pripadnici ehlis-Sunneta vel-Džemā'ata, jasno i glasno se ograđujemo od učenja šiija koji mrze, preziru i psuju ashābe Allāhovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem, te pretjeruju spram ehlul-bējta uzdižući ih na stepen iznad onoga kojeg im je Allah, azze ve dželle, dodijelio. Istovjetno se ograđujemo i od pravca nasibija koji vrijeđaju ehlul-bējt kako riječima tako i djelima.
Ovdje nećemo govoriti o šiitskoj dogmi, te pojašnjavati do koje mjere su zalutali s pravog puta, o tome se mnogo govorilo i govorit će se inšallāhu te'āla, nego je cilj pojasniti kakav su status imale šiije u ummetu kao zabludjela sekta, u danima kada su se muslimani čvrsto držali vjere i ponosili islāmom. U tu svrhu, navest ćemo nekoliko primjera, a pametnom je i išaret dovoljan.
Naime, bilježi Hāfiz Ebul-Kāsim el-Lālekāi, rhm, u poznatom akaidskom djelu Šerhu usūli 'iatikād (8/1544-1545) lancem prenosilaca do Imāma Muhammeda b. Jūsufa el-Firijābija, rhm, da je bio upitan: "Šta kažeš o Ebū Bekru i Omeru?""Prednost im je ukazao Allāhov Poslanik, sallallāhu alejih ve sellem", reče Imām El-Firijābi, zatim doda: "Pričao mi je čovjek od Kurejšija da je jedan od halifa (vladar islāmske države u tom vremenu) priveo dvojicu šiija (rafidija) i zaprijetio im: 'Tako mi Allāha, ako mi ne kažete šta vas je navelo da omalovažavate Ebū Bekra i Omera, pogubit ću vas!', pa su odbili da ga obavijeste. Tada je izveo jednog od njih dvojice, pa ga je udario sabljom po vratu. Zatim se okrenuo prema drugom i rekao: 'Tako mi Allāha, ako me ne obavjestiš, ideš odmah za svojim prijateljem!' Šiija mu reče: 'Jel' obećaješ da mi nećeš ništa uraditi ako ti kažem ono što tražiš!?' – 'Da!', reče mu halifa. 'Nama je cilj da omalovažimo Vjerovjesnika, ali smo svjesni da nas ljudi neće u tome slijediti, radi toga smo se usmjerili na ova dva čovjeka, pa su nas ljudi u tome počeli slijediti', reče mu šiija." Imām El-Firijābi, rhm, nakon toga reče: "Ne vidim da su šiije (rafidije) i džehmije ništa drugo do heretici!"
Imām Muhammed b. Jūsuf el-Firijābi, rhm, na ahiret je preselio 212. hidžretske godine, a ovaj poučni događaj dovoljno govori o šiijama.
Zatim, navodi Hāfiz Imāduddin Ibn Kesir ed-Dimeški, rhm, u svom poznatom djelu El-Bidāje ven-Nihāje (14/310) zanimljiv događaj koji unosi radost i ponos u vjernička srca, a tugu, srdžbu i brigu u srca šiija (rafidija) i svih licemjera.
Djelo El-Bidāje ven-Nihāje je jedno kapitalno historijsko djelo koje tretira cjelokupni historijat čovječanstva, od stvaranja Ādema, alejhis-selām, pa do 8. hidžretsog stoljeća (u kojem je na ahiret preselio autor), a okončava se detaljnim presjekom dešavanja prije Sudnjeg dana, te ulaskom vjernika u Džennet i nevjernika u Džehennem. Radi toga je i nazvato El-Bidāje ven-Nihāje / Početak i kraj.
Naime, Hāfiz Ibn Kesir, rhm, navodi da je 766. hidžretske godine, i to 17. četvrtka po redu, početkom dana u Emevijskoj džamiji u Damasku, čovjek pod imenom Mahmūd b. Ibrāhim eš-Širāzi ustao da napada i vrijeđa Ebū Bekra i Omera, radijallāhu anhuma, te da ih javno proklinje. Nakon toga je odveden kod glavnog kadije, inače malikijskog mezheba, Džemāluddina el-Meslatija, koji ga je pozvao da se pokaje od svojih postupaka. Neposredno nakon toga odveden je da se kazni udarcima bičem, kao vid vaspitne mjere. Nakon prvog udarca uzviknu je: "Lā ilāhe illellāh / Nema boga mimo Allāha a Alija je Allāhov evlija!" Kada je zadobio drugi udarac, uzviknuo je: "Neka je Allāhovo proklestvo na Ebū Bekra i Omera!". Narod koji je bio prisutan, kada je to čuo, nasrnuo je na njega da ga udara, te su mu nanijeli ozbiljne povrede, gotov da je umro na mjestu. Kadija je pokušavao da ih zaustavi, ali nije mogao, a ovaj šiija je uporno psovao i proklinjao ashābe i govorio: "Oni su bili u zabludi!" Kada je to rekao, odveden je odmah kod zamjenika sultāna, a svjedoci su posvjedočili da je rekao za sve ashābe da su bili u zabludi, nakon čega je kadija presudio da je obaveza da mu se prolije krv (tj. da se nad njim sprovede šerijatska kazna od strane vladara). Uzeli su ga i odveli van grada, nakon čega su ga pogubili udarcem sabljom po vratu, a običan narod - iz neznanja da je zabranjeno - zapalio je njegovo tijelo vatrom.
Spomenuti čovjek, prije toga bio je učenik u medresi Ebū Omera el-Hanbelija, pa je javno ispoljio svoj šiizam, što je navelo Ebū Omera, rhm, da ga stavi u zatvor 40 dana, ali, ni to mu nije koristilo. Neprestajno je iznosio u javnosti svoje vjerovanje, gdje god da dođe, sve do ovog dana kada je ustao u Emevijskoj džamiji i zaslužio ono što je zaslužio – Allāh mu lice ružnim učinio.
Dalje, Hāfiz Muhammed b. Tāhir el-Makdisi, rhm, poznati učenjak i imām koji je preselio na ahiret 507. hidžretske godine, navodi jedan zanimljiv događaj pa kaže:
"Čuo sam Abdul-Mu'mina b. Abdus-Sameda ez-Zāhida u gradu Tenes (Alžir) kako kaže: 'Kod nas u Tenesu bio je jedan čovjek, šiija (rafidija). Na putu ka njegovoj kući boravio je pas kraj kojeg su inače prolazili ljudi, i stariji i mlađi, ali nikoga ne bi dirao i uznemiravao, osim kada bi prolazio ovaj šiija – odmah bi mu trgao odjeću i ujedao ga. Tako se dešavalo sve dok se to nije učestilo i taj čovjek postao poznat po tome. Tada se požalio namjesniku sultāna, koji je tajno bio istog mezheba (šiija), pa je on naredio da se istuče pas i otjera iz te mahale.
Nakon određenog vremena, pas je ugledao ovog šiiju kako sjedi ispred jednog dućana na pijaci. Tada se pope na krov dućana i pomokri se tačno na šiiju. Nakon toga, čovjek je, sav izbezumljen, napustio Tenes.' Šejh Abdul-Mu'min kada mi je ispričao ovaj događaj, u prisustvu je bila skupina ljudi iz te mahale, svi su znali za taj slučaj i tu osobu, a priča je bila svima poznata u gradu Tenes." (Vidjeti: El-Mensūr minel-hikājat ves-suālāt, str. 41)
Sličnih primjera u historiji islāma je zaista mnogo.
Od Mālika Ebū Hišāma prenosi se da je rekao: "Jednom prilikom hodao sam sa Mis'arom b. Kidāmom pa ga je sreo jedan šiija (rafidija). Taj šiija mu je nešto rekao, sada se ne sjećam šta, a Mis'ar uzviknu: 'Bježi od mene, ti si doista šejtan!'" (El-Lālekāi, Šerhu usūli 'iatikād, 8/1544)
Hasan b. Amr prenosi od Talhe b. Musarrifa, rhm, da mu je rekao: "Da nisam pod abdestom, sad' bi ti spomenuo neke stvari koje govore šiije!" (Isti izvor, 7/1345)
Mis'ar b. Kidām, rhm, preselio je na ahiret 153. ili 155. a Talha b. Musarrif 112. hidžretske godine. Ova dva primjera najbolje nam pokazuju kako su se prve generacije ophodile prema šiijama.
Šejhul-islām Ebul-Abbās Ibn Tejmijje el-Harrāni (umro 728 h. god.), rhm, je rekao: "Većina heretika se krije iza šiija (rafidija) i javno se pokazalo kako ih Allāh unakazi. Vjerodostojno je preneseno kako im se lica pretvore u lica majmuna, dok su živi, a i poslije smrti. Učenjaci su zabilježili takve događaje u svojim djelima." (Es-Sārimul-meslūl, str. 587)
Međutim, i pored navedenih primjera, mi opet iz dubine srca pozivamo sve šiije da razmisle o svom vjerovanju, da se pokaju iskreno Allāhu, da se vrate izvornom islāmu, da samo Allāhu čine ibādet, da vole sve ashābe, radijallāhu anhum, i supruge Allāhovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem, da se na bave lažima i da napokon postanu uzoran dio islāmskog ummeta.
Allāh, dželle šanuh, upućuje na Pravi put!

Amir I. Smajić
Medina, 18. rebi'us-sani, 1436 god.