PITANJE: Es-selamu
alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Moji roditelji su se vjenčali u opštini 1987.
god. bez šerijatskog vjenčanja. 1999. god. su se razveli preko Suda u BiH. Ja i
sestra smo pripali majci i sa njom živimo. Kontakt sa ocem smo imali,
posjećivali smo se. Vrlo malo nas je novčano pomagao i trenutno je oženjen sa
drugom ženom (opet u opštini bez šerijatskog vjenčanja) s kojom ima dijete.
Kontakt sa ocem imam i počeo je odnedavno na
džume da ide sa mnom i učim ga da klanja i prenosim mu propise Allahove vjere.
Pitanje 1., šerijatska ispravnost ovakvog
braka tj. da li sam ja vanbračno dijete (da li imam pravo nasljeđivanja od
oca)?
Pitanje 2., da li postoji razlika u mojim
šerijatskim obavezama prema ocu nakon razvoda braka? Npr. da li sam šerijatski
obavezan da ga novčano pomažem, da ga posjećujem i sl.
ODGOVOR: Ve alejkumus-Selamu ve
rahmetullahi ve berekatuh!
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih
svjetova, Jednom i Jedinom, a salavat i selam neka su na Allahovog poslanika
Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Na početku, molim Allaha da uputi vašeg oca na
pravi put i da ga učini od Allahovih pokornih robova, te vas savjetujem da
ustrajete u njegovom podučavanju i pozivanju u vjeru, s mudrošću, znanjem i
lijepim savjetima.
Prvo, što se
tiče općinskog vjenčanja, to samo po sebi ne utiče na validnost braka sa
šerijatske strane, jer mjesto vjenčanja ne utiče na ispravnost braka, nego je
bitno ispuniti uslove ispravnosti koje su postavili islamski učenjaci na osnovu
kur'ansko-hadiskih dokaza.
Uslovi ispravnosti braka na koje upućuju
vjerodostojni dokazi su sljedeći:
- da supružnici budu tačno određeni i poznati,
tj. da ne bude ženidba na slijepo, kao da staratelj kaže npr: "Ženim te za
jednu od mojih kćerki..." isl. - ne odredivši o kojoj je riječ;
- pristanak i zadovoljstvo oba supružnika, tj.
ako jedan od njih dvoje bude prisiljen ili ne prihvati ponudu, brak nije
ispravan;
- dozvola velija / ženinog staratelja, a to su
punoljetne, razumne osobe po sljedećem redoslijedu: otac, zatim djed po ocu pa
pradjed i tako uzlazno, zatim sin pa unuk i tako silazno, zatim brat po ocu i
majci, zatim brat po ocu, zatim muška djeca od brata po ocu i majci, zatim
muška djeca od brata po ocu, zatim amidža, zatim amidžina djeca, zatim očev
amižda itd, a ako nema nikog od spomenutih, starateljstvo prelazi po većini
učenjaka na vladara ili njegovog namjesnika (u našoj svakodnevnici na uglednu
osobu poput šejha, daije, imama u džamiji isl.), a po nekim učenjacima prelazi
na muške osobe sa majčine strane (djed po majci, brat po majci, daidža isl.),
uz napomenu da starateljstvo ne prelazi na sljedećeg po redoslijedu osim ako je
onaj ko ima prednost mrtav ili nemusliman ili veliki grješnik (tipa nemorala,
očite zablude, žestoki novotar isl., osim ako je pravedan - onda može biti
velijj), ali o tome mora da donese sud kadija (u našoj svakodnevnici učena i
ugledna osoba);
- prisustvo dva svjedoka činu sklapanja braka,
a još bitnije od toga je razglašavanje braka, tj. da se ne taji i ne skriva od
drugih;
- suprug mora biti musliman, a supruga
muslimanka ili ehlu-kitabijka (kršćanka ili židovkinja), tj. ako bi suprug bio
nemusliman a supruga muslimanka, brak bi bio neispravan, ili ako bi suprug bio
musliman a supruga npr. budistkinja, vatropoklonik i sl, brak bi bio
neispravan;
- nepostojanje šerijatskih zapreka za brak,
tj. da supružnici nisu u bližoj rodbinskoj vezi po krvi ili u vezi po mlijeku,
da supruga nije prethodno sklopila brak iz kojeg nije izašla, da suprug
prethodno ne posjeduje četiri supruge, da nije u braku sa sestrom ili tetkom od
djevojke koju želi oženiti isl.
- određivanje mehra / bračnog dara koji
pripada supruzi, pa makar i nakon bračnog ugovora, tj. nije im dozvoljeno da se
početno odreknu mehra i dogovore se da ga zanemare u potpunosti, ali je
ispravan brak ako se odgodi nakon bračnog ugovora (iz zaborava, radi neznanja
isl.), uz napomenu da supruga ima pravo da zahtjeva kao mehr šta god želi
prilikom ugovora, a ako se odgodi, onda joj pripada prosječan mehr kojeg
uobičajno traže djevojke njenog stepena i staleža, pa nakon što se odredi, ima
pravo da ga se odrekne djelimično ili u potpunosti (po nekim učenjacima tek
nakon što ga preuzme) i pokloni ga mužu.
Na osnovu spomenutog, ako bi se
svi navedeni uslovi ispunili, i čin vjenčanja se obavio u općini, brak bi bio u
potpunosti ispravan i validan, i kao takav naziva se "šerijatskim
vjenčanjem" bez imalo sumnje. Isto tako, ako bi se desilo da matičar nije
musliman, to također ne utiče na ispravnost braka, jer je osoba koja vjenčaje
samo formalnost i ništa više.
Prema tome, ubjeđenje koje je
rašireno među muslimanima praktičarima da je općinski brak neispravan i
"šubheli" sve dok se ne obavi - kako oni kažu -
"šerijatski", bliže je novotariji nego istini. Svaki brak čiji uslovi
ispravnosti su ispunjeni smatra se šerijatskim i ispravnim, bez obzira gdje se
obavio, u općini, džamiji, medžlisu, islamskom centru isl. Međutim, preče je i
bolje da se brak prije općine sklopi po islamskim običajima, pa da odlazak u
općinu bude samo formalnost radi papirologije.
Drugo, ovdje
se nameće novo, uzajamno povezano pitanje, a to je da li su brakovi sklopljeni
u vremenu džahilijeta (prije praktikovanja vjere) ili u stanju nevjerstva
šerijatski ispravni, ili je neophodno obnoviti te brakove nakon prihvatanja
vjere.
Takvi brakovi su po jačem
mišljenu islamskih učenjaka ispravni i nije ih potrebno obnavljati, jer nije
preneseno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obnovio niti
jedan predislamski brak ashaba, radijallahu anhum, a takvih brakova je bilo
izrazito mnogo. Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ispitivao
i provjeravao da li su ti brakovi sklopljeni na ispravan način ili ne, nego je
postupao po pravilu da su međuljudski odnosi u osnovi ispravni i dozvoljeni,
osim ono što je jasno i vidljivo svima, kao da čovjek oženi svoju majku, sestru
isl, to ima drugi propis.
Od Ibn Abbasa, radijallahu
anhuma, prenosi se da je rekao: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve
sellem, povratio je svoju kćerku Zejnebu njenom mužu Ebul-Asu b. er-Rebi'i
nakon šest godina sa prvim brakom i nije obnavljao brak." – tj. nakon
što je Ebul-As, radijallahu anhu, primio islam.
Bilježe ga Ahmed (3/369), Ebu
Davud (br. 2240), Tirmizi (br. 1143), Ibn Madže (br. 2009) i drugi, a
vjerodostojnim su ga ocijenili Imam Ahmed b. Hanbel i Hakim, dobrim Tirmizi,
Ibn Kesir, Ibn Hadžer i dr., i hadis ima mnoge predaje koje ga podupiru, a
Allah najbolje zna.
Prema tome, vi se ne smatrate
vanbračnim djetetom. te imate pravo na naslijedstvo i sve drugo što vas
sljeduje od oca, ako umre kao musliman, a Allah najbolje zna.
Treće, sudski
razvod braka u našim okolnostima, bez prethodno šerijatski-ispravnog razvoda,
itekako je sporan i upitan, i to s više aspekata. Prije svega, islam je pravo
razvoda dao čovjeku, a ne ženi, za razliku od sudskih razvoda u neislamskim
sredinama, koji jednako pravo daju muškarcu i ženi. Šerijat je detaljno
tretirao pitanja razvoda braka i o tome su islamski učenjaci pisali nadugo i
naširoko, i prostor te priroda pitanja ne dozvoljavaju da o tome ovdje
govorimo, ali ono što se ovom prilikom može reći i podcrtati je da se sudski
razvodi ne smatraju ispravnim po Šerijatu sve dok se ne ispoštuju šerijatske
norme da bi razvod bio ispravan. Žena koju sud razvede bez šerijatski ispravnih
razloga i dalje se smatra suprugom dotičnog čovjeka i nije joj dozvoljeno da se
oslanja na te presude, nego je obavezna ujedno da ispoštuje šerijatske norme, a
isto tako važi i za muškarca.
Međutim, imajući u vidu da se
taj razvod desio u periodu džahilijjeta, kao što se da razumjeti iz pitanja,
neće se razvod dovoditi u pitanje, nego će se postupiti po osnovi da su
međuljudski odnosi ispravni i dozvoljeni, a ljudi su opravdani neznanjem u
takvim i sličnim situacijama.
Četvrto, obavezni
ste činiti dobročinstvo vašem ocu, bez obzira što on ne živi sa vama i vašm
majkom, jer je on vaš roditelj, a obaveza dobročinstva prema roditeljima je
više nego očigledna u islamu. Dužni ste ga izdržavati ako je potreban,
pomagati, lijepo se prema njemu ophoditi, pokoravati mu se u onome što nije
grijeh, štiti njegovu čast, imetak, ponos itd. shodno mogućnostima. A ako bi
pretpostavili da vam je uskratio nešto od prava koja zaslužujete, to ipak ne
dozvoljava vama da se isto tako ponašate prema njemu, jer on po islamu ima
veliko pravo i obavezu kod vas.
U tom kontekstu, savjetujem vas, a i sve druge muslimane, da preslušate
izrazito korisno i poučno predavanje našeg uvaženog da'ije i velikog radnika za
islam šejha Hajrudina Ahmetovića pod nazivom "Moji roditelji, moji
najbolji prijatelji".
Također, obavezni ste održavati
i spajati rodbinske veze sa očeve strane, pa čak i ako oni sa vama prekidaju i
zapostavljaju vas. Često se desi da roditelj s kojim ostanu djeca nakon razvoda
- najčešće majka - odvraća djecu od spajanja rodbinskih veza s očevom
familijom, a to je zabranjeno, haram i veliki grijeh. Dijete nema pravo da u
tome sluša majku ili oca ili bilo koga drugog, jer je to nepokornost prema
Allahu, dželle šanuh, a nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.
Allah, dželle šanuh, najbolje zna!
Amir I. Smajić
Medina,
22. rebiul-ahir, 1436 god.