3. tra 2008.

Sjećanje na hfz. Jusufa Barčića, rhm.

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, onom koji učini znanje velikom počašću na dunjaluku i ahiretu, te odlikova njegove nosioce lijepim spomenom u Kur'anu i Sunnetu, pa objavi najboljem Poslaniku i Svome miljeniku, Muhammedu odabraniku, neka najbolji i najpotpuniji salavat i selam pripadnu njemu: "Reci: Zar su isti oni koji znaju i koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!" (Ez-Zumer, 9)
Od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Doista, Allah neće uzeti znanje od ljudi tako što će ga uzdignuti od njih, nego će uzeti znanje uzimajući učene ljude sve dok ne ostane učenjaka. Tada će ljudi za predvodnike uzeti neznalice, koji će biti pitani, pa će odgovarati bez znanja i otići tako u zabludu odvodeći i druge sa sobom." (Buhari, br. 100; i Muslim, br. 2673)
Imam Ebu Hanife Nu'man b. Sabit, rhm, je rekao: "Slušanje kazivanja o učenjacima i dobrim ljudima mi je draže od mnogih poglavlja iz fikha."
Allah, azze ve dželle, nakon što je objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kazivanja o vjerovjesnicima prije njega u suri El-En'am, rekao je: "To su oni koje je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put!" (El-Enam, 90)
U narednih nekoliko redova ću, s ciljem uzimanja ibreta i pouke, uz Allahovu dozvolu, spomenuti nešto o jednom našem velikanu, istinskom borcu za oživljavanje Sunneta na prostorima Bosne, isukanom sabljom u borbi protiv svih vidova inovacija u vjeri, šejhu hafizu Jusufu Barčiću, Allah mu se smilovao.
Šejh Jusuf, rhm, sin Saliha Barčića, rođen je 20. džumadel-uhra'a 1387 godine po Hidžri, što odgovara 25. septembru 1967 godine, u selu Gornje Petrovice, poznatije kao Barčići, kod Kalesije. Odrastao je u duhu islama od prvih dana svoga života, u porodici koja se među rijetkima u tom vremenu pridžavala vjere. Pričao mi je šejh, rahmetullahi 'alejh, da su od malena odgajani na čuvanje namaza, post, učenje Kur'ana i druge ibadete. Već u šestoj godini savladava arapsko pismo i počinje da uči ajete iz Allahove knjige gledajući u Mushaf. Nakon toga pohađa osnovnu školu u rodnom mjestu. Korisno je spomenuti i slučaj kojeg se šejh prisjećao još iz prvog razreda osnovne škole, nakon više od 30 godina. Naime, šejh, rahimehullah, imao je običaj da sa sobom u školu ponese Mushaf iz kojeg je učio Kur'an, kako bi svoje slobodno vrijeme proveo družeći se sa njime. Tako da ga je jednog dana učiteljica, koja nije praktikovala vjeru, zatekla kako uči Kur'an i bila negativno iznanađena time, nakon čega ulazi u razgovor sa njim i pokušava da ga odvrati od toga, ali, naravno, bezuspješno. Dječaku od sedam godina se već ljubav prema Allahovoj objavi urezala duboko u srce i smirenim i odlučnim odgovorima ostavlja učiteljicu bez riječi. Nije ni čudo kada kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Aiša, radijellahu anha: "Onaj koji tečno uči Kur'an je u društvu Allahovih časnih i čestitih izaslanika – meleka..." (Buhari, br. 4937; i Muslim, br. 1859)
Nakon osnovne škole, 1402 god. (1982.) upisuje se u Gazi-Husrevbegovu medresu u Sarajevu, gdje dolazi u susret sa nekim od profesora koji su proveli dio vremena studirajući u arapskom svijetu, pa se kod njega javlja ljubav i želja za istim.
U 3. razredu upisuje se u sekciju hifza (učenja Kur'ana napamet) kod hfz. Halida ef. Hadžimulića, imama Careve džamije, i u - tada rekordnih - trinaest mjeseci završava hifz, što ujedno biva velikim podstrekom drugim učenicima da krenu istim putem.
Nakon završetka medrese, 1406 god. (1986.) pauzira dvije godine. U tom periodu odlazi na služenje vojnog roka, a u međuvremenu šalje aplikaciju za studiranje na Islamskom Univerzitetu u Medini.
Nakon otsluženja vojnog roka biva hatibom u jednoj od Zvorničkih džamija, i to u periodu od šest mjeseci, nakon čega mu dolazi obavjest da je primljen na Islamski Univerzitet u Medini za školsku 1408/09 god. (1988/89.)
Ubrzo nakon toga odlazi u grad Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i započinje studiranje na Institutu za učenje Arapskog jezika pri Medinskom Univerzitetu, gdje ostaje dvije godine.
Nakon toga upisuje Fakultet Kur'anskih znanosti (na kojem se detaljno izučavaju kiraeti i tefsir) i dolazi u kontak sa mnogim islamskim autoritetima koji izvorno poznaju Kur'an, njegovo značenje i tumačenje.
Kao student imao je priliku da susretne i bude u kontaktu sa mnogim poznatim islamskim učenjacima današnjice. Najpoznatiji od njih je zasigurno imam Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kojeg je šejh Jusuf, rhm, imao priliku povremeno slušati na javnim predavanjima u Mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na Univerzitetu. Zatim, šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rhm, kojeg je također imao priliku da sluša na predavanjima koja su se održavala povremeno u Mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je jednom i priliku da bude u direktnom kontaktu sa šejhom Ibn Usejminom, rhm, u Taifu prilikom ljetnog raspusta. Također, šejh Abdullah el-Džibrin, rhm, Salih el-Fevzan, Abdul-Aziz Alu Šejh i mnogi drugi od poznatih islamskih učenjaka koji nisu živjeli u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali bi povremeno dolazili u posjetu Medini i iskorištavali tu priliku za držanje predavanja i druženje sa učenicima. Te posjete je hfz. Jusuf, rhm, marljivo je iskorištavao uzimajući od njih vrijedno znanje i postavljajući razna pitanja.
Učenjaci od kojih se šejh Jusuf, rhm, najviše okoristio su: šejh Ebu Bekr el-Džezairi, muderris u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kod kojeg je prisustvovao svakodnevno u terminu od akšama do jacije, gdje je šejh Ebu Bekr držao predavanja iz tefsira, akide, fikha, ahlaka i dr. Zatim šejh dr. Halid b. 'Usman es-Sebt, u to vrijeme profesor tefsira na Fakultetu Kur'anskih znanosti, sa kojim je hafiz Jusuf imao stalne kontakte, uzimao od njega razne šerijatske znanosti, a šejh bi nekada i posjećivao hfz. Jusufa u njegovoj kući. Onaj ko je poznavao hafiza, rhm, mogao je primjetiti da je često spominjao šejha Halida es-Sebta, što ukazuje da je ostavio veliki uticaj na njega. Zatim, od tih učenjaka je i šejh Jahja b. Ibrahim el-Jahja, sa kojim je, također, imao bliske kontakte. Također, šejh Abdullah b. Muhammed el-Emin eš-Šenkiti, šejh Abdullah b. Muhammed el-Gunejman, šejh Muhammed b. Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti, šejh Abdul-Aziz el-Kari, šejh Ali b. Abdurrahman el-Huzejfi, imam u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šejh Ahmed ez-Zehrani i drugi koje je teško pobrojati na ovom mjestu zbog ograničenosti prostora.
Nakon što je završio fakultet 1414 god. (1994.) biva mu ponuđeno da nastavi postdiplomske studije, što on, Allah mu se smilovao, nakon savjetovanja sa šejhom Ebu Bekrom el-Džezairijem, odbija. Kaže hafiz Jusuf, rhm, da mu je šejh Ebu Bekr, kada je od njega tražio savjet, rekao: "Ja sam posjetio Bosnu osamdesetih godina i vidio sam da je neznanje mnogo rašireno. Neka ti ne ostaju diplome na srcu! Vrati se i pozivaj ljude u Allahovu vjeru!"
Početkom 1995. vraća se u Bosnu i počinje sa davetskim radom. U prvom periodu odsjeda u području Zenice, gdje se u to vrijeme vodio veliki prestiž između raznih humanitarnih organizacija koje su pokušavale da pozovu bosanskog čovjeka u svoje zablude, kao što su iranske i kršćanske organizacije. Bilo je i arapskih humanitarnih organizacija. Također, bio je tu i Islamski Balkanski centar i drugo što je navelo šejha, rhm, da započne svoj davetski rad upravo na tom području, znajući da će prisustvo mnogih tih organizacija donjeti sa sobom razne bolesti koje je potrebno adekvatno liječiti izvornim znanjem. U Zenici ostaje oko četiri godine nakon čega prelazi u Tuzlu i tu nastavlja svoj davetski poziv aktivno na čitavom Kantonu. Za Ramazan 1422 god. (2001.) biva pozvan od mještana u svome rodnom kraju Barčićima da predvodi teravih namaz u seoskom mesdžidu, na što se odaziva (naravno pod uslovom da se neće praktikovati novotarije). Nakon Ramazana sejh, rhm, odlučuje da se zastalno nastani u Barčićima, predvodeći namaze i držeći hutbe u spomenutom mesdžidu, a, naravno, nastavljajući i sa ostalim davetskim aktivnostima na području Tuzle pa i dalje.
Nakon izvjesnog vremena šejh, rhm, biva nepravedno zatvoren od strane vlasti i odveden u KP Dom u Zenicu, iz razloga koje ne želimo ovdje spominjati, i provodi u njemu šest mjeseci. To nije puno usporilo šejha, rhm, u njegovom ustrajnom pozivu. Šejh iskorištava taj period za edukaciju drugih zatvorenika i uspješno pomiruje odrđene zavađene grupacije. Spominje se da je na desetine zatvorenika naučilo sufaru u tom periodu. Imao bi svakodnevne dersove iz akideta, tefsira, fikha i dr., a nakon ikindije namaza odvajao bi period od sahat vremena za pitanja i odgovore. Zadnju noć u zatvoru skupina zatvorenika organizuje oproštajno sijelo sa šejhom, rhm, na kojem je zatvorski mesdžid bio premal da bi primio sve koji su imali volju da pisustvuju.
Po izlasku iz zatvora hafiz, Allah da mu podari Džennet, opet se vraća u svoje rodno mjesto Barčiće i još aktivnije nastavlja sa davetskim aktivnostima na području Tuzlanskog kantona. Nakon određenog vremena postepeno počinje sa aktivnostima na području Sarajeva i Maglaja, odlazeći jednom mjesečno (svakog prvog četvrtka u hidžretskom mjesecu). Počinje sa predavanjima iz tefsira u Carevoj džamiji u Sarajevu, u starom dijelu grada, na poziv glavnog imama džamije hfz. Hadžimulića. Nakon godinu dana pojavila se potreba za češćim odlaskom u Sarajevo pa šejh, rhm, ubacuje termin dersa svake druge sedmice a ubrzo i sedmično. U isto vrijeme hafiz ubacuje i sedmični termin dersa u džamiji Kralja Fahda na Ali-Pašinom polju a u povratku iz Sarajeva bi često imao i termin na radiu "Naba" u Visokom. Šejh, rhm, stavio je poseban akcenat na džamansku hutbu u Barčićima, i rijetko kada se znalo desiti da ga nešto pomete u tome pa da se ne stigne vratiti kući do džuma-namaza. Iz dana u dan se povećavao broj onih koji su posjećivali njegova predavanja i nastojali da dođu do njega, što su primjetili Allahovi neprijatelji i pokušavali na sve načine da poremete. Od toga su i svima nama dobro poznata dešavanja u selu vezana za mesdžid, a zatim jaki medijski udari sa svih strana. Šejh, rhm, se u jednom trenutku osjećao napuštenim čak i među mnogima koji se pripisuju slijeđenju Sunneta, ali to ga nije pomelo, niti oslabilo, niti zaustavilo. Naprotiv, samo mu je povećalo ustrajnost i istinski oslonac na Uzvišenog Allaha, azze ve dželle.
U petak 11. rebi'ul-evvela 1428 god. (30. 03. 2007.) u povratku sa davetskih aktivnosti u Sarajevu, na ulazu u Tuzlu, u jutarnjim satima, doživljava saobraćajnu nesreću i biva prebačen na Univerzitetsko-Klinički Centar Gradina u Tuzli. U večernjim satima istog dana, posljedicom povrijeda zadobijenih u nesreći, odlazi, inšallah, na Bolji svijet, u Allahovo zadovoljstvo i milost, u društvo onih kojima je Allah svoje blagodati podario, od vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih, a divno li je to prebivalište.
Šejh Jusuf Barčić, rhm, iza sebe ostavio je troje djece: Muhammeda, Abdul-Medžida i Selmu. Molimo Allaha da ih izvede na selamet, da ih učini Svojim iskrenim robovima i da ih sačuva svakog ko im želi nanijeti zlo bilo koje vrste, kao što molimo Allaha, dželle šanuh, da hafizu Jusufu podati najuzvišeniji stepen u Džennetu, Džennetul-firdevs, da primi od njega dobra dijela a pređe preko loših, da ga učini od onih koji će biti u Njegovom, dželle šanuh, hladu kada ne bude drugog hlada, i da nas sve zajedno spoji sa njim u društvu onih "...koji su se Allaha bojali" i koji će "...biti u džennetskim baščama i pored rijeka, na mjestu Istine, kod Vladara Svemogućnoga." (El-Kamer, 54-55)
Naša poslijednja dova je: "... neka je zahvala Allahu, Gospodaru svjetova." (Junus, 10)

Amir I. Smajić
Medina, 27.  rebi'ul-evvel, 1429 god.