13 Nov 2014

Dozvoljeni i zabranjeni tevessul

Riječ tevessul je izvedenica od ar. riječi el-vesile koja znači: biti blizu nečega ili ono što te približava voljenom. Uzvišeni Allah kaže: “Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti (jebtegūne ilā rabbihimu-l-vesile) i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.”[1], tj. meleci i poslanici koje mnogobošci dozivaju u svojim dovama ništa im ne mogu kod Allaha koristiti jer i oni sami traže načina da Mu se približe.[2] Dakle, riječ tevessul u šerijatskoj terminologiji značila bi: traženje propisanog i dozvoljenog načina kojim će se rob što više približi Uzvišenom Allahu.[3]
Poznato je svakom muslimanu da je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, propisao ljudima razne vrste ibadeta upravo zbog tog cilja, znači da Mu se približavaju izvršavajući ono što im je naredio ili pohvalio i kloneći se onoga što im je zabranio ili pokudio. Uzvišen nam naređuje: “O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite (vebtegū ilejhi-l-vesile) i na putu Njegovu se borite kako biste postigli što želite.”[4], tj. nastojte da Mu se približite čineći dobra djela koja vam je propisao.
Osnova svakog tevessula je činjenje dobrih djela. Međutim, da bi dobra djela bila primljena kod Uzvišenog Allaha moraju da se ispune tri uslova prilikom činjenja tog djela. Prvi uslov je da onaj ko radi djelo bude musliman jer djela nevjernika neće biti primljena po slovu Kur'ana. Drugi uslov je da onaj ko radi djelo bude iskren, tj. da se ne pretvara čineći ga i ne čini ga zbog neke dunjalučke, prolazne koristi. Treći uslov je da to dobro djelo bude utemeljeno u Šerijatu, tj. da bude u skladu sa sunnetom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ili preciznije: da ne bude izmišljeno i lažno pripisano vjeri, tj. da ne bude novotarija.
Dokazi za ova tri uslova su mnogi. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim (djelima nevjernika) koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.”[5] – to je dokaz za prvi uslov. Uzvišeni kaže: “... pa ko žudi za susretom sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka, u činjenju ibadeta svom Gospodaru, ne pripisuje Mu nikog ravnim!”[6] – tj. neka djela čini iskreno, samo radi Allaha, i to je dokaz za drugi uslov. Dokaz za treći uslov je hadis: “Ko uradi djelo koje nije utemeljeno u islamu, bit će mu odbačeno.”[7] – tj. svaka novotarija je odbačena.
Kada se ispune ova tri uslova dobro djelo bit će primljeno kod Allaha, dželle šanuh, dok u protivnom neispravno je i odbačeno. Prema tome, svako djelo koje nije utemeljeno na Kur'anu i nije propisano na jeziku Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, nipošto se ne može smatrati tevessulom, nego se, naprotiv, ubraja u bid'ate (novotarije). Zapravo, takvo djelo čovjeka može samo udaljiti od Uzvišenog Allaha, a nikako približiti.
Znajte, dragi brate i sestro, da se ispravni tevessul, koji je propisan i dozvoljen kur'ansko-hadiskim tekstovima i oko kojeg su jednoglasne prve generacije ummeta, dijeli na tri vrste:
- Prva vrsta: činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima. To je jedna od najboljih vrsta tevessula i najbolji vid ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima biva tako što ćeš dozivati i moliti Allaha putem Njegovih imena, pa ćeš npr. reći: “O Milostivi, smiluj mi se!” ili: “O Sveznajući, poduči me!” i slično tome. Uzvišeni, subhanehu ve te'ala, kaže: “Allah posjeduje najljepša imena i vi Ga dozivajte njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, tako će biti kažnjeni!” Dok ćemo tevessul putem Njegovih uzvišenih svojstava činiti na sljedeći način: “Tako ti tvoje milosti, smiluj mi se!” ili: “Utječem se s tvojim zadovoljstvom od tvoje srdžbe!” i slično tome. Bitno je napomenuti da pojedini upadaju u opasnu grešku kada je u pitanju činjenje tevessula s Allahovim uzvišenim svojstiva, pa, umjesto Allaha, oni dozivaju Njegova svojstva i govore naprimjer: “O Allahov oproste, oprosti mi!” ili: “O Allahova milosti, smiluj mi se!” i tome slično što je pogrešno i zabranjeno. Šejhu-l-islam Ibn Tejmjje (umro 728. h. god.) je rekao: “Dozivanje Allahovih svojstava i riječi je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih muslimana.”[8] Dakle, nije dozvoljeno dozivati i moliti Allahova imena ili svojstva, nego dozvamo i molimo Allaha putem njegovih svojstava, tj. molimo Allaha npr. radi Njegove milosti da nam se smiluje, a ne da molimo Njegovu milost – to je pogrešno.
- Druga vrsta: činjenje tevessula dobrim dijelima. Tevessul dobrim djelima činimo na sljedeći način: prilikom upućivanja dove spomenemo naša određena dobra djela za koja se nadamo da su primljena kod Uzvišenog Allaha, pa Ga molimo da nam ispuni našu potrebu zbog tih dobrih djela koja smo činili samo radi Njega, dželle šanuh. Npr. kažemo u dovi: “Molim te, o Allahu, da mi radi mog dobročinstva prema roditeljima oprostiš grijehe!” ili kažemo: “Molim Te da mi radi mog vjerovanja u Tebe i slijeđenja Tvog Poslanika olakšaš ulazak u Džennet!” i slično tome. Ova vrsta tevessula je osobina Allahovih poslanika i vjerovjesnika, alejhimus-selam, te iskrenih vjernika. Allah, azze ve dželle, kaže: “Oni koji govore: ‘Gospodaru naš, mi, zaista, vjerujemo; zato nam oprosti grijehe naše i sačuvaj nas patnje u ognju!’”[9] –  “Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, pa nas zato upiši među vjernike!”[10] Mnogo je dokaza za ovu vrstu tevessula u Kur'anu i vjerodostojnom Sunnetu, a najpoznati je događaj ona tri čovjeka iz prijašnjih naroda koji su bili zatočeni u pećini. Svaki od njih spomenuo svoje najbolje dobro djelo za koje se nadao da je primljeno, nakon čega se stijena pomjerila i Allah ih je izbavio iz pećine.[11]
- Treća vrsta: činjenje tevessula dovom pobožnog, dobrog vjernika. Dakle, zatražiš od čovjeka koji je živ i prisutan među nama, koji te čuje i za čiju se dovu nadaš da će biti uslišana kod Allaha prije tvoje, zamoliš ga da uputi Allahu dovu za tebe, da ti se ispune određene potrebe. Naprimjer kažeš svom prijatelju: “Zamoli Allaha da mi oprosti grijehe.” ili mu kažeš: “Dovi Allahu da me izliječi od bolesti.” i tome slično. Dokazi za ovu vrstu tevessula također su mnogobrojni, a dovoljno je spomenuti Allahove, dželle šanuh, riječi: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.”[12] Ovim ajetom podstaknuti su ashabi, radijallahu anhum, da odu kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio živ i zatraže od njega da uputi dovu Allah da im oprosti grijehe. Primjer toga su i Jusufova, alejhis-selam, braća, koja su nakon pokajanja rekli svome ocu Jakubu, alejhis-selam: “‘O oče naš,’ – rekoše oni – ‘zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.’ ‘Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti’ – odgovori on – ‘jer On prašta i On je milostiv.’[13]  Poznat je i događaj s beduinom koji je ušao na vrata za vrijeme džume-namaza dok je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, pa je od njega zatražio da zamoli Allaha za kišu.[14] U to spadaju i riječi Ukkaše b. Mihsana, radijallahu anhu, kada je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Moli Allaha da me učini od njih!”[15] – tj. od sedamdeset hiljada ljudi koji će ući u Džennet bez polaganja računa; kao i mnogi drugi dokazi.[16]
Nakon što smo pojasnili dozvoljene vrste tevessula, ostalo je da ukažemo na neke vrste zabranjenog tevessula. Naime, zabranjeni tevessul je svaki tevessul koji nema osnove u vjeri, tj. na njega ne upućuju dokazi iz Kur'ana i Sunneta, te ga nisu činili ashabi, radijallahu anhum. Dakle, svako djelo s kojim se želimo približiti Allahu, a On, subhanehu ve te'ala, ga ne voli i nije njime zadovoljan, niti ga je propisao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, smatra se zabranjenim vidom tevessula.
Primjer zabranjenog tevessula je da molimo Allaha pozivajući se na čast i veliki ugled poslanika ili vjerovjesnika ili učenjaka ili evlija ili pobožnjaka ili da se u dovi pozivamo na njihova bića i ličnosti i tome slično. Da bi nam bilo jasnije, inšallah, navest ćemo nekoliko primjera. Zabranjeni tevessul je da kažemo u dovi: “O Allahu, tako ti časti tvog Poslanika, oprosti mi grijehe!” ili kažemo: “Gospodaru, smiluj mi se radi velikog stepena kojeg kod tebe ima taj i taj poslanik i učenjak!” ili kažemo: “O Allahu moj, zaklinjem te Tvojim Poslanikom da mi pomogneš!” Dakle, sve navedeno je pogrešan i zabranjen vid tevessula. Ispravno bi bilo kazati: “O Allahu, ja slijedim Tvoga Poslanika, pa mi se smiluj!” – jer slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je dobro djelima, a prethodilo je pojašnjenje da je propisano činiti tevessul preko dobrih djela.
Potvrdu da navedeno možemo naći u govoru poznatih islamskih učenjaka. Od imama Ebu Hanife (umro 150. h. god.) prenosi se da je rekao: “Pokuđeno je da se kaže u dovi: ‘Molim te Allahu radi prava tog i tog kod Tebe ili: radi prava Tvojih vjerovjesnika i poslanika ili: radi prava Tvoje Svete kuće ili svetih mjesta.’”[17] Šejh Ibn Usejmin (umro 1421. h. god.) kaže: “Jedan od neispravnih načina činjenja tevessula jeste da čovjek čini tevessul pozivajući se na ugled Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer u njegovom ugledu nema koristi za onog koji upućuje dovu. Taj ugled koristi samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Pojasnili smo da je tevessul približavanje Allahu činjenjem korisnih djela, pa kakvu ti imaš korist u tome što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima veliki ugled kod Uzvišenog Allaha?! Ako želiš da činiš tevessul na ispravan način, onda reci: ‘O Allahu, radi moje vjere u Tebe i Tvog Poslanika ili: radi moje ljubavi prema Tvom Poslaniku...’ i slično tome. Samo to je ispravno, korisno i plodonosno.”[18] Šejh Hafiz b. Ahmed el-Hakemi (umro 1377. h. god.) je rekao: “Prve, najbolje generacije ummeta upućivale su dove Allahu i tražile su od pobožnih koji su prisutni i živi među njima da mole Allaha za njih. Taj tevessul bio je na osnovu njihovih dova, a ne pozivajući se na njihova bića i ličnosti u dovi. To je dozvoljeno u svakom vremenu i na svakom mjestu, tj. dozvoljeno je da zatražiš od dobrog vjernika koji je prisutan u tvojoj blizini da uputi dovu za tebe, a ti ćeš aminati na njegovu dovu, ili da zamoliš musafira (putnika) da nasamo uputi dovu Allahu za tebe. Sve to je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispravnih prethodnika.”[19]
Ashabi, radijallahu anhum, bi dok je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ među njima odlazili kod njega i tražili da upućuje dove Allahu za njih, ali kada je on, alejhis-selam, preselio na ahiret, onda su međusobno dovili jedni za druge. Primjer toga je poznati događaj između Omera i Abbasa – Poslanikovog amidže kada ih je zadesila suša. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Omer, radijallahu anhu, u godini suše zatražio od Abbasa b. Abdul-Muttaliba da dovi za kišu. Kada je Omer okupio ljude na musalli rekao je: “O Allahu, mi smo ti činili tevessul putem našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa si nam Ti spuštao kišu, a sada ti činimo tevessul preko amidže našeg Vjerovjesnika, pa nam podaj kišu!” – pa je Abbas dovio, a oni su aminali i Allah im je spustio kišu.[20] Dakle, približavali su se Allahu dovom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio živ, pa su nakon njegove smrti približavali se dovom najbližih osoba njemu, poput njegovog amidže Abbasa, radijallahu anhu.
Omerove, radijallahu anhu, riječi: “Mi smo ti činili tevessul putem našeg Vjerovjesnika...” ne odnose se na to da su činili tevessul njegovim, alejhis-salatu ves-selam, bićem i bićem Abbasa, radijallahu anhu, kao što to tvrde neki zabludjeli, nego su činili tevessul putem njihovih dova. Potvrdu za to imamo u samom postupku Abbasa, radijallahu anhu, koji je nakon Omerovog govora digao ruke i uputio dovu Allahu rekavši: “O Allahu, svaka nedaća se spusti samo radi grijeha i uzdigne samo radi tevbe (pokajanja), a narod se Tebi usmjerio preko mene, radi moje blizine Tvome Vjerovjesniku, pa smo digli ove griješne ruke i lica Tebi, kajući se za naše grijehe, pa nam podari kišu!” – i Allah im je poslao kišu.[21]
Ova predaja jasan je odgovor onima koji čine tevessul bićem ili čašću ili velikim stepenom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Ashabi nisu dovili Allahu preko Poslanika, alejhis-selam, kada ih je zadesila suša, niti su otišli kod njegovog kabura i tražili od njega dovu, već su zatražili od njegovog amidže – koji je bio među njima – da uputi dovu. Oni su to činili radi njegove pobožnosti i rodbinske povezanosti s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer Poslanikova rodbina koja je u vjeri ima posebno mjesto kod Allaha, pa su nadali se da će njegova dova biti primljena prije drugih. Da je bilo propisano činiti tevessul Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, ashabi ne bi imali potrebu da to čine preko njegovog amiže, nego bi direktno otišli kod njegovog kabura i činili bi tevessul ili bi bi činili tevessul Ebu Bekrom, radijallahu anhu, koji je bio ukopan pored njega. Svakako da bi im to bilo jednostavnije i lakše, ali ipak to nisu činili.
Od Sulejma b. Amira el-Habairija se prenosi da je rekao: “Zadesila nas je suša u Damasku, pa su Mu'avija b. Ebi Sufijan i stanovnici Damaska izašli vani da upute dovu za kišu. Mu'avija, radijallahu anhu, kada je sjeo na minber reče: ‘Gdje je Jezid b. el-Esved el-Džureši?’ – pa ga narod dozva, a on krenu prema Mu'aviji prolazeći između ljudi. Kada je došao, Mu'avija mu naredi da se popne na minber, pa ga posluša, a Mu'avija reče: ‘O Allahu, mi ti je približavamo danas s najboljim i najpobožnijim među nama! O Allahu, približavamo ti se s Jezidom b. Esvedom el-Džurešijem! O Jezide, digni ruke prema Allahu!’ Pa je digao ruke (da dovi), a i narod je digao ruke (da aminaju)..., pa kiša pade prije nego se ljudi vratiše kućama.”[22]
Šejhul-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) kaže: “Kada je posrijedi činjenje tevessula putem njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića u njegovom prisustvu ili odsustvu ili nakon smrti, kao da neko zaklinje Allaha s njegovim, alejhis-selam, bićem ili bićem drugih vjerovjesnika ili moli Allaha s njihovim ličnostima, a ne s dovama, ništa od toga nije poznato da su činili ashabi ili tab'ini. Naprotiv, Omer b. el-Hattab, Mu'avija b. Ebi Sufijan i svi ostali ashabi i njihovi sljedbenici koji su bili prisutni kada ih je zadesila suša dovili su za kišu i činili tevessul i šefa'at s onima koji su bili živi i prisutni, poput Abbasa i Jezida b. el-Esveda. Oni nisu činili tevessul niti su tražili šefa'at i kišnu dovu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nisu to radili kod njegovog kabura niti daleko od kabura, nego su uzeli kao zamjenu Abbasa i Jezida, a na njega, alejhis-selam, donosili su salavate u svojim dovama (...) Mogli su otići, da je bilo propisano, kod kabura i činiti tevessul njime na tom mjestu, mogli su i spominjati u dovama njegov, alejhis-selam, ugled i slično tome iz čega se razumije kao da neko zaklinjanje Allaha i obavezuje Ga da učini nešto radi Njegovih stvorenja ili dove preko njih, poput onih koji kažu: ‘Molimo Te ili zaklinjemo Te Tvojim Vjerovjesnikom ili ugledom Tvog Vjerovjesnika!’ – i tome slično što rade pojedini ljudi.”[23]
Činjenje tevessula na ovaj način, tj. pozivajući se na ugled poslanika i pobožnih ljudi smatrajući to sebebom primanja dove, je čin koji zabranjen po Šerijatu i smatra se novotarijom. Iako to djelo nije na stepenu velikog širka koji izvodi iz vjere, ipak je, svakako, radnja koja vodi ka tome. Možda se može reći da je mali širk jer sadrži pripisivanje uzroka onome što Allah nije učinio uzročnikom poput hamajlija i talismana. Međutim, ako bi to neko uradio s ubjeđenjem da ti vjerovjesnici i pobožnjaci posjeduju odluke mimo Allaha ili da direktno djeluju na dešavanja u kosmosu ili da Allah ima potrebu za njihovim zauzimanjem ili da oni imaju takvo pravo kod Allaha da će se zbog njih odazvati na dove i ispuniti potrebe kome oni žele da budu ispunjene i slično tome, onda nije riječ o malom širku, nego pak o velikom širku koji izvodi iz vjere –da nas Allah sačuva takvih radnji.[24]
Zabranjenim tevessulom također smatra se i upućivanje dova poslanicima, vjerovjesnicima, melecima, evlijama idr. Traženje pomoći od njih u dovama ili traženje pribavljanja koristi ili otkanjanja nedaća ili zavjetovanje njima itekako je zabranjen vid tevessula. Oni koji u svojim dovama govore: “O Bedevi, podari mi potomstvo!” ili: “O Džejlani, izliječi me!” ili: “O Poslaniče, pomozi mi!” – čine djelo velikog širka – širka u rububijjetu (Allahovom gospodarstvu) i uluhijjetu (Allahovoj božanstvenosti). Time pripisuju radnje koje su svojstvene samo Allahu –  nekom drugom mimo Njega, kao što i upućuju ibadete (dove) koji su samo Njegovo pravo – nekom drugom mimo Njega, subhanehu ve te'ala. Uzvišeni Allah je rekao: “A onaj koji pored Allaha dovi drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati i nevjernici neće postići ono što žele.”[25] Isti propis se odnosi na one koji prinose žrtve (kurbane) u ime onih koji su u kaburovima i u ime evlija ili tavafe oko turbeta ili čine sedžde pred mazulejima i tome slično što rade mnogi neuki, a nama ne preostaje osim da kažemo isto kao što je rekao naš otac, imam muvehhida, Ibrahim, alejhis-selam:“Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire. Oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli.[26]

Amir I. Smajić
     Medina, 20. muharrem, 1436 god.


[1] Sura El-Isrā, 57. ajet.
[2] Vidjeti: Lisanul-arab, 11/724-725; El-Kāmuslil-muhit, str 1379; En-Nihāje fi garibil-hadis, 5/185; Mufredātu elfāzil-Kur'an, str. 871.
[3] Vidjeti: Abdullah el-Eseri, Enva'u ve ahkamut-tevessuli-mešru'i vel-memnu', str. 25.
[4] Sura El-Māide, 35. ajet.
[5] Sura El-Furkan, 23. ajet.
[6] Sura El-Kehf, 110. ajet.
[7] Muslim, br. 1718.
[8] Er-Reddu alel-Bekri, str. 79.
[9] Sura Alu Imran, 16. ajet.
[10] Sura Alu Imran, 53. ajet.
[11] Buhari, br. 2271: Muslim, br. 2743.
[12] Sura En-Nisa, 64. ajet.
[13] Sura Jusuf, 97-98. ajet.
[14] Buhari, br. 1013.
[15] Buhari, br. 6541: Muslim, br. 216.
[16] Vidjeti: Envā'u ve ahkāmut-tevessuli-mešrū'i vel-memnū', str. 61-70.
[17] Vidjeti: Ibn Ebi-l-'Izz, Šerhu-l-Akideti-t-Tahavijje, str. 297.
[18] Medžmu'u fetava ve resail, 2/340.
[19] Me'āridžul-kabul, 2/521.
[20] Buhari, br. 1010.
[21] Predaju je zabilježio Ez-Zubejr b. Bekkar u djelu El-Ensab, kao što navodi Ibn Hadžer, rhm, u Fethul-Bariju, 2/397.
[22] Ja'kub b. Sufijan el-Fesevi, El-Ma'rife vet-tarih, 1/380-381. Hafiz Ibn Hadžer tvrdi da je lanac prenosilaca ove predaje vjerodostojan.
[23] Kā'ide dželile fit-tevessul vel-vesile, str. 311-312.
[24] Vidjeti: Envā'u ve ahkāmut-tevessuli-mešrū'i vel-memnū', str. 90-91.
[25] Sura El-Mu'minun, 117. ajet.
[26] Sura Ibrahim, 35-36. ajet.