Zahvala
pripada Allahu, azze ve dželle, i neka je salavat i selam na Allahovog
Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Abudullah
b. Omer, radijallahu anhuma, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem, da je rekao: "'Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz
oholosti i samodopadljivosti Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!' Ebu
Bekr, radijallahu anhu, reče: 'Jedna strana moje odjeće mi spada osim ako je
podižem?' "Ti nisi od onih koji to radi iz oholosti" -
odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.[1]
Ovaj
hadis je dokaz da muškarac koji vuče svoju odjeću iz oholosti čini veliki
grijeh, zato što mu je zaprijećeno velikom kaznom, tj. da ga Uzvišeni Allah
neće pogledati na Sudnjem danu zato što je srdit na njega. Pod tu prijetnju
ulazi svaka osoba kod koje se ispune dva uslova: prvi, da
spušta odjeću ispod članaka; i drugi, da to radi iz
oholosti, i oko toga ne postoji razilaženje među islamskim učenjacima, osim ono
što su neki izuzeli u stanju potrebe, poput rata, bolosti i sl.[2]
Spomenuti
propis je općenit kada su u pitanju sve vrste odjeće. Pod to potpadaju duge
košulje (galabije), ogrtači, pantalone, šarvale i td. Dokaz za to je predaja
koju je zabilježio imam Buhari (br. 5791) od Šu'be b. Hadžadža da je rekao:
"Sreo sam Muhariba b. Disara dok je jahao na konju, pa sam ga upitao o
ovom hadisu rekavši: 'Da li je spomenuo izar (donji ogrtač
kojeg su arapi imali običaj nositi)?' Odgovorio je: 'Nije
precizirao ni izar niti košulju!'" Tj. izraz "odjeća"
podrazumjeva i ogrtač i sve drugo, a to što se u nekim predajama spominje
ogrtač, razlog tome je što je to bila najpoznatija i najraširenija odjeća među
ljudima u to doba, pa kada su počeli oblačiti (duge) košulje i sl. dobile su
isti propis, jer šerijatske naredbe u kojima se spominju izrazi koji su
preovladavajući među ljudima nisu ciljani sami po sebi i neispravno je
koristiti suprotno razumjevanje, tj. da sve mimo spomenutog nije ciljano, kao
što je pojašnjeno u djelima usulil-fikha.
Što se
tiče oblačenja odjeće koja pada ispod članaka, ali ne iz oholosti, nego iz
ličnog prohtjeva, ili s ciljem neisticanja među narodom u kojem živi, ili iz
nemarnosti i sl., oko toga se vodi spor među islamskim učenjacima.
Prvo mišljenje: da je to zabranjeno
(haram). To je jedna predaja (rivajet) u hanbelijskom mezhebu, stav kojeg su
izbrali El-Kadi Ijjad i Ibnul-Arabi od malikija, ka tome je naginjao Hafiz Ibn
Hadžer i taj stav su izabrali Albani, Ibn Baz, Ibn Usejmin.[3]
Dokaz im
je prethodno spomenuti hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, i
ostali hadisi u približnom značenju, u kojma se zabranjuje spuštanje odjeće iz
oholosti, a "oholost" spomenuta u hadisima nije ciljana samo po sebi,
te nije dozvoljeno da se učini uslovom za ostvarenje kazne, a u isto vrijeme,
samo spuštanje odjeće ispod članaka je jedan vid oholosti, jer radi toga će
povlačiti odjeću da sobom, a povlačenje odjeće izaziva oholosti i
samozadivljenost.
Ibnul-Arabi,
rahimehullah, je rekao: "Nije dozvoljeno čovjeku da mu se odjeća
spusti ispod granice članaka i da kaže: 'Ja to ne radim iz oholosti!', jer je
zabrana spomenuta u hadisima općenita, a zabrana koja je općenita nije
dozvoljeno čovjeku da govori: 'Ja se pod tim ne podrazumjevam jer se taj opis
nije ispunio kod mene'. Ta tvrdnja od njega se ne prihvata, nego, njegovo
puštanje odjeće je dokaz njegove oholosti."[4]
Također,
svoj stav dokazali su predajama koje su prenešene u kojima se spominje velika
prijetnja za spuštanje odjeće, bez pravljenja razlike između onog ko to radi iz
oholosti ili ne. Od tih predaja su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem,
riječi: "Ono što je ispod članaka od ogrtača goriće u
Vatri."[5], koje upućuju na veliku kaznu
koja je pripremljena za onog koji to radi, bez pravljenja razlike između onog
koji to radi iz oholosti ili drugog razloga, a također, upućuju i da će taj dio
tjela biti kažnjavan u Vatri. Slično tome su i njegove, sallallahu alejhi ve
sellem, riječi: "Teško se člancima od vatre!"[6]
Drugo mišljenje: da je spuštanje
odjeće, ako se ne čini iz oholosti, pokuđeno i ne doseže stepen harama. To je
stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog
mezheba.[7]
Kao dokaz
su uzeli, također, prethodno spomenuti hadis Ibn Omera, radijallahu anhu, u
kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Onaj ko bude
vukao svoju odjeću iz oholosti i samodopadljivosti Allah ga neće pogledati na
Sudnjem danu!". Svoj stav okazivali su ovim hadisom na dva načina:
prvi, da je spomenuta prijetnja ograničena s ohološću, iz čega se
razumije da onaj koji to ne radi iz oholosti ne ulazi u zabranu, a hadisi koji
su općeniti (u kojima se ne spominje oholost) pojašnjeni su ovim hadisima koji
su precizirani; drugi, da su Poslanikove, sallallahu alejhi
ve sellem, riječi Ebu Bekru: "Ti nisi od onih koji to radi iz
oholosti" dokaz da spuštanje odjeće ispod članaka može biti iz
oholosti, a može biti i radi nečeg drugog, pa ako nije radi oholosti onda ne
ulazi u spomenutu prijetnju.
Prvo
mišljenje – tj. da je zabrana općenita - je jače i preferirajuće radi jačine
dokaza. Zatim, udaljavanjem od spuštanja odjeće ispod članaka čovjek se drži
predostrožnosti u svojoj vjeri i udaljava od uzroka kazne, te primjenjuje
sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odijevanju.[8]
Taj stav
pojačava hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: "Onaj ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti i
samodopadljivosti Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!", pa je
Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: "A šta da rade žene sa
svojim dijelovima haljina koji se vuku?"[9], iz
čega se vidi da je Ummu Seleme, radijallahu anha, razumjela da je zabrana
općenita, bez obzira radilo se iz oholosti ili ne, pa je upitala o propisu toga
za žene, a da je razumjela da se zabrana odnosi samo na one koji to čine iz
oholosti ne bi upitala o propisu žena koje tako prekrivaju svoje noge, jer to
ne čine iz oholosti nego radi vjerske potrebe.
Taj stav,
također, pojačavaju i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi nekim od
ashaba: "Dobro se pazi da ti se ogrtač ne spusti ispod članaka, jer je
spuštanje ogrtača ispod članaka oholost, a Allah ne voli oholost."[10]. U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
nazvao je sam čin spuštanja odjeće ohološću.
Što se
tiče tvrdnje onih koji zagovaraju drugo mišljenje da su općeniti hadisi pojašnjeni
drugim koji su precizirani ohološču - to nije prihvatljivo, jer se ovdje ne
radi o toj vrsti hadisa, nego svaki hadis upućuje na poseban propis, a to je da
onaj koji spušta odjeću ispod članaka iz oholosti i samozadivljenosti njegova
kazna je da ga Allah neće pogledati na Sudnjem danu, dok onaj koji to ne radi
iz oholosti kazna za njega je da će biti kažnjen u Vatri onoliko koliko je
spustio odjeću ispod članaka, iz čega vidimo da je riječ o dva različita
postupka, za koja su pripremljene dvije različite kazne.[11]
Dok,
dokazivanje s odjećom Ebu Bekra, radijallahu anhu, također je odbačeno radi
nekoliko činjenica:
Prva, da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije imao za cilj nositi odjeću
ispod članaka, nego je jedna strana njegove odjeće padala ispod članaka mimo
njegove volje pri kretanju, a razlika je između onog ko spusti odjeću ciljano i
onog koji to uradi neciljano. Radi toga, ako je odjeća krojena spram tjela
(iznad članaka), ali spada mimo volje, nije je zabranjeno nositi, i to je
upravo ono što je se desilo s Ebu Bekrom, radijallahu anhu, a ako je krojena
više nego propisano (da spada ispod članaka), onda je haram nositi je.
Druga, iz Ebu Bekrovog, radijallahu anhu, govora
jasno se vidi da je pazio da mu odjeća ne spada ispod članaka, radi toga je i pitao
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li ima grijeh ako mu spadne
neciljano.
Treća, u hadisu je zabrana nošnja odjeće koja je
spuštena ispod članaka i da musliman ne smije to da radi, i to je upravo ono
što je razumjeo Ebu Bekr, radijallahu anhu, iz Poslanikovog, sallallahu alejhi
ve sellem, govora, i radi toga je tražio pojašnjenje o svom stanju.
Četvrta, da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi
ve sellem, posvjedočio Ebu Bekru, radijallahu anhu, da to ne čini iz oholosti,
pa ko je taj ko smije reći da je na istom stepenu kao Ebu Bekr i da se to
svjedočenje odnosi i na njega!? Pogotovo, ako znamo da je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, zabranio pojedinim ashabima, radijallahu anhum,
spuštanje odjeće u potpunosti i pojasnio da taj postupak, sam po sebi, upućuje
na oholost, a zasigurno vjerujemo da im nije ni palo na um da to rade iz oholosti,
Allah bio s njima zadovoljan, ali pojedini ljudi tragaju za nejasnim i
dvosmislenim tekstovima nebi li našli nešto što će opravdati njihove postupke.
Obaveza je vratiti dvosmislene tekstove jasnim kako bi se razjasnilo šta je
ciljano.
Nije
dozvoljeno čovjeku da spušta odjeću ispod članaka kako ne bi došao u sukob s
okolinom u kojoj živi u kojoj je taj propis nepoznat ili zastranjen, niti da
govori: "Ovo je običaj mog naroda i većina ljudi tako postupa." To
opravdanje je odbačeno. Nema smetnje da se radi po običajima, ali za to postoje
uslovi i pravila koja su spomenuli islamski učenjaci, od glavnih uslova je da
ne dolazi u suprotnost s nekim šerijatskim tekstom ili pravilom. Učenjaci
usluli-fikha pojasnili su da se običaj ne uzima u obzir ako postoji dokaz iz
tekstova objave suprotan njemu.
Savjetujem
svakog muslimana da razmisli o Allahovim, dželle šanuh, riječima: "Kada
Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo
da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Posalnika ne posluša, taj
je sigurno skrenu s pravog puta." (El-Ahzab, 36)
Uvaženi
šejh: Abdullah b. Salih el-Fevzan
Iz djela:
El-Feva'idul-medžmu'a, str. 184-190.
.
Preveo i
prilagodio: Amir I. Smajić
Medina, 17.
muharrem, 1435. god.
[1] Bilježe ga Buhari, 3665 i Muslim, 2085, s tim što Muslim ne prenosi Ebu Bekrovo, radijallahu anhu, pitanje.
[2] Vidi: El-Kebair, str. 76; Fethul-Bari, 10/357.
[3] Vidi: Aridatul-ehvezi, 7/237-238; Ikmalul-mu'lim, 6/601; El-Adabuš-šer'ijje, 3/521; Fethul-Bari, 10/259; El-Insaf, 1/472; Silsiletus-sahiha, br. 2682; Fetava Ibn Baz, 6/483; Fetava Islamijje, 4/235; Šerhu Rijadis-salihin, 4/287.
[4] Aridatul-ehvezi, 7/238.
[5] Buhari, 5787.
[6] Buhari, 60 i Muslim, 242.
[7] Vidi: El-Fetavel-hindijje, 5/333; El-Munteka, 7/225-226; El-Medžmu'u, 4/454; Revdatut-talibin, str. 575-576; El-Insaf, 1/472.
[8] Vidi: Libasur-redžuli ahkamuhu ve davabituh, 1/703-730.
[9] Tirmizi, 1731 i Nesa'i, 8/209.
[10] Ebu Davud, 4078; Tirmizi, 2722; Ahmed, 34/234; a Tirmizi je rekao da je hadis hasen-sahih.
[11] Vidi: Fethul-Bari, 10/259; Fetava Ibn Usejmin, 12/307-308.