Ne prima se fetva alima sve dok ne ode u džihad - istina ili ne? - šejh Abdul-Aziz et-Tarifi

PITANJE: Da li je tačna izreka: "Ne prima se govor alima koji nije u džihadu o propisima džihada"?
ODGOVOR: Od pogrešnih ubjeđenja u ovom vremenu su izreke nekih: "Ne prima se govor alima sve dok ne ode u džihad" ili "Ne prima se fetva alima koji sjedi o onima koji su u džihadu".
Ovo je, bez sumnje, pogrešno tumačenje, koje nema nikakvog utemeljenje u Šerijatu, i nije bilo poznato ranije, nego se pojavilo u ovom vremenu, te je u jasnoj suprotnosti sa tekstovima objave i konsenzusom ovog ummeta - od vremena ashaba, radijallahu anhum, pa nadalje.
Takvo tumačenje nije poznato u tekstovima objave. Onaj ko je alim, on je alim pa makar sjedio (ne bio u džihadu), a džahil (neznalica) je džahil, pa makar vodio džihad, ali ibret je u istinoljubljivom alimu koji je iskren u svom savjetovanju.
Svi fikhski propisi u islamu, pa čak i propisi džihada, vraćaju se na četiri poznata i priznata imama: Ebu Hanifu, Malika, Šafiju i Ahmeda; a nije poznato da su ikada bili u nekoj od bitaka, pa čak nisu nikada bacili strijelu na Allahovom putu, koliko mi je poznato.
Od spomenutih imama, najviše se govora o propisima džihada prenosi od Imama Ahmeda, rahimehullah, a on se upravo suprostavio Ibnu-l-Mubareku, koji je veliki alim i mudžahid, kada je ostavio borbu protiv Turaka (ne misli se na Osmanlije) na frontu u Horosanu i otišao da se bori protiv Ehlu-l-kitabija. Nije mi poznato da je iko prigovorio Imamu Ahmedu radi toga, jer Ibnu-l-Mubarek vodio je džihad na ratištima, dok je Ahmed vodio džihad pomagajući i oživljavajući Istinu, iako je njihovo vrijeme vrijeme islamskih osvajanja u kojem su obje vrste džihada bile zastupljene, i odbranbeni i napadački, radi mnoštva frontova i velikog broja država.
Islamski učenjaci su zaštitnici Šerijata iznutra, a mudžahidi su zaštitnici Šerijata izvana, i zajedno s jednima i drugima odbrana vjere i njenih sljedbenika biva upotpunjena.
Možda je nekad tinta uleme vrijednija od krvi šehida. Ako mudžahid omalovaži alima, a alim ostavi na cjedilu mudžahida, umet će biti poražen i stvari će izaći iz kontrole, te će se propisi džihada učiti, na licu mjesta, proizvoljno.
Alim je obavezan da pomogne mudžahida, čuva njegovu čast i brani ga, a pomaganjem se smatra da ga savjetuje s blagošću, te da ga bodri istinom i brani od onih koji ga neopravdano napadaju. Isto tako, mudžahid je obavezan da se vraća na alima, uzima od njega znanje i da ima lijepo mišljenje o njemu.
U prijašnje vrijeme su mudžahidi - ashabi, tabi'ini i njihovi sljedbenici – imali običaj da šalju pisma učenjacima, na udaljenost mjesec ili dva hoda, radi jednog šerijatskog pitanja, pa bi im odgovor stizao nakon toga. Ebu Ubejde Amir b. el-Džerrah, radijallahu anhu, slao je pisma Omeru i drugima o novonastalim pitanjima u džihadu, kao sprovođenje šerijatskih kazni, ophođenje s neposlušnim mudžahidima, pa bi naknadno dobivao odgovore. Danas su kretanje, prebacivanje knjiga i pisama i međuljudski kontakti olakšani, makar zemlje bile daleko jedna od druge.
Doista, od najopasnijih šejtanovih prilaza dušama je da alim bude zaveden svojim znanjem, a mudžahid svojim džihadom, pa alim kritikuje mudžahida radi njegovog neznanja, a mudžahid kritikuje alima radi njegovog neodlaska u džihad, te se radi toga čvrsto uže ummeta isprekida i popuca.
Čast iskrenih mudžahida je sveta za one koji nisu u džihadu, isto kao što je sveta i čast roditelja, kao što je u "Sahihu" zabilježeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; a iskreni i istinoljubljivi učenjaci su naslijednici vjerovjesnika, oni su nosioci objave i njihova čast je izrazito velika, odmah dolazi nakon časti vjerovjesnika.
Istinoljubljiva ulema, pa makar i ne bila na ratištu, ona je na frontu odbrane Šerijata - oni koji su poznati po iskrenom savjetu, širenju istine i suprostavljanju neistini. Nedostatak takvih na zemlji predstavlja veliku opasnost, a njihovo pisustvo izaziva veliku paniku i strah kod onih koji pozivaju u razvrat i šire ga.

Uvaženi šejh, muhaddis, alim:
Abdul-Aziz b. Merzuk et-Tarifi, hafizehullah

Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 30. Ševval, 1434 god.