Zahvala
pripada Allahu Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, koji nema sudruga i
kojem niko ravan nije. Salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu
časnu porodicu, plemenite ashabe i sve iskrene sljedbenike do Sudnjega dana.
Doista,
najvrijednije i nakorisnije u što vjernik i vjernica mogu potrošiti svoje
skupocijeno vrijeme je izučavanje i proučavanje šerijatskog znanja, bez kojeg
je nemoguće postići uspjeh na dunjaluku i vječnu sreću na ahiretu, "Reci:
'Zar su isti oni koji znaju i koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku
primaju!'"[1]
Mu'avija
b. Ebi Sufijan, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, rekao: "Onaj kome Allah hoće dobro poduči ga
propisima vjere."[2]
Kada se
kaže šerijatsko znanje pod tim se, na prvom mjestu,
podrazumjeva spoznaja Allaha, azze ve dželle, njegovih lijepih imena i
uzvišenih svojstava, te spoznaja svega što On, dželle še'nuh, voli i s čime je
zadovoljan, od riječi i dijela, javnih i tajnih, što se ujedno smatra ibadetom[3] radi kojeg je Allah stvorio ljude, spustio knjige
i poslao poslanike: "Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi
čine ibadet."[4]
Iz
spomenutog vidimo da je taj ibedet - koji je glavni povod našeg stvaranja i
temeljni cilj postojanja - sačinjen od dva dijela; prvi: javni
ili tjelesni, kao namaz, post, zekat, hadždž i sl.; i drugi: tajni
ili srčani, kao iskrenost, ljubav prema Allahu, oslonac na Njega, strah i nada,
sabur i sl.
Javni i
tajni ibadeti uzajamno su povezani, jedni podstiču na druge, i nemoguće je
zamisliti da nečije vjerovanje bude ispravno ako u potpunosti izostavi jednu od
dvije vrste ibadeta, ali može se desiti da vjerovanje bude jače ili slabije,
ili pak ispravno ili neispravno, shodno bitnosti i veličini djela kojeg radi
ili ostavlja.
Djelo
srca je po vjerovanju Ehli-s-Sunneta ve-l-Džema'ata jadan
od sastavnih dijelova imana (vjerovanja), jer po definiciji – koja je izvedena
iz Kur'ana i sunneta i na kojoj su jednoglasne prve generacije – iman je:
"Govor jezikom, vjerovanje u srcu i činjenje djela udovima."[5]
Šejhu-l-islam
Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: "Od temeljnih ubjeđenja Spašene
skupine jeste da su vjera i iman sastavljeni od govora i djela: govora
srca i jezika, i djela srca, jezika i organa."[6]
Allah,
azze ve dželle, kada je stvorio čovjeka, stvorio ga je od tijela i duše, te je
svakom od njih dvoga propisao (naredio i zabradio) određena djela koja su
posebna za njega. Svakog je učinio podložnim životu i smrti, bolesti i snazi,
ali vodstvo je, ipak, odredio duši (srcu), dok je tijelo učinio pokornim njoj.
Upravo na to aludiraju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem: "Zaista u tjelu ima komad mesa, ako je on ispravan -
ispravno je i tijelo, a ako je on pokvaren - pokvareno je i tijelo, to je
zaista srce."[7]
Hafiz Ibn
Redžeb, rahimehullah, - osvrčući se na značenje spomenutog hadisa - rekao je:
"U hadisu je naznaka da je čestito i kreposno vladanje i izbjegavanje
zabranjenih stvari i čuvanje sumljivih radnji rezultat ispravnosti njegovog
srca. Ako je čovjekovo srce zdravo i ispunjeno ljubavlju prema Allahu i ljubavi
prema onome što On voli i strahom od Njega i bojazni da ne uradi nešto što On
ne voli, onda će i pokreti svih organa biti ispravni, što će rezultirati da se
čovjek kloni svih zabranjenih stvati i čuva sumljivih, iz opreza da ne bi upao
u zabrane. Ako se pak radi o bolesnom srcu kojim vladaju strasti i požuda za
onim što voli, pa makar to Allah prezirao, tada će i pokreti svih organa biti
neispravni okrećući se svim grijesima i sumljivim stvarima slijedeći strasti
srca."[8]
Plemeniti
ashab Ebu Hurejre, radijallahu anhu, još ljepše nam je to preslikao rekavši:
"Srce je vladar, dok su ostali organi njegova vojska. Ako vladar bude
dobar, dobra će biti i njegova vojska, a ako se vladar iskvari, iskvarit će se
i njegova vojska."[9]
Allah,
azze ve dželle, na mnogo mjesta u Kur'anu ističe nam bitnost srca i njegovih
djela, te nas upozorava na kobne poslijedice koje mogu izazvati njegove opake
bolesti.
Uzvišeni,
govoreći o zdravim, čistim i vjerničkim srcima, rekao je: "... na
Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji
Allahu srca čista dođe spasen biti."[10], "U
tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je."[11], "... oni koji vjeruju i čija se srca, kad se
Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!"[12], "... oni čija se srca strahom ispune kad se
Allah spomene,..."[13], "... i da bi
se time srca vaša umirila."[14]
Čistoća
srca je od najvećih razloga upute: "... a On će srce onoga koji u
Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna."[15],
, "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam
već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji
mnogo daruje!"[16]
Suprotna
tim su bolesna, pokvarena i griješnička srca, o kojima Uzvišeni kaže: "Njihova
srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava..."[17], "Oni govore: 'Naša su srca okorjela!' A
nije tako, nego je Allah njih prokleo zbog nevjerovanja njihova, i zato je vrlo
malo njih koji vjeruju."[18], "...
ali će vas kazniti zbog onog što su vaša srca zaslužila."[19], "... a oni čija su srca
pokvarena..."[20], "... Mi smo ih
prokleli i srca njihova okrutnim učinili."[21], "...
oni koji ne vjeruju u Allaha i u onaj svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju
i neodlučni su."[22], "... i ne
slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili"[23], "... na sebe pažnju govorom ne
skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno."[24],
Neka srca
Allah, dželle še'nuh, je zapečatio a neka tvrdim učinio: "Allah je
zapečatio srca njihova..."[25], "...
pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. – Tako Allah pečati
srce svakog oholog i nasilnog."[26], "Ali
srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima i
kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg
voda izlazi, a ima ga doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah
motri na ono što radite."[27]
Radi
spomenutog, svaki musliman i muslimanka obavezni su povesti brigu o svojim
srcima i raditi na njihovom popravljanju i čišćenju. Kao što nastojimo da se
približimo Allahu, azze ve dželle, svojim vanjskim djelima: padamo na sedždu i
ruku'u, izdvajamo zekat, udjeljujemo dobrovoljnu sadaku, postimo, hadždž
obavljamo, dobročinstvo roditeljima, bližnim i komšijama činimo, pozivamo na
dobro i od zla odvraćamo, Kur'an učimo i zikr Allahu činimo; ništa manje
bitnija od toga nisu skrivena (srčana djela) kao: iskrenost, čvrst oslonac na
Allaha, zadovoljstvo Njegovom odredbom, ljubav prema Allahu i svemu što On,
dželle še'nuh, voli, čvrsto ubjeđenje u srcu, takvaluk (bogobojaznost), nada u
Allaha i strah od Njegove kazne, zahvalnost Allahu, samoobračun i sl.
Ako se
klonimo javnih harama i pokuđenih radnji kao: činjenje širka i kufra, zinaluk,
krađa, pijenje alkohola, klevetve i potvore, nepravedno ubistvo i sl.; obavezni
smo, također, kloniti se i tajnih i skrivenih grijeha poput: licemjerstva,
oholosti, slijeđenja strasti, zavisti, samodopadanja, neosnovane mržnje prema
vjernicima, nemarnosti i sl. Uzvišeni je rekao: "Klonite se i
javnog i tajnog griješenja! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono
što su zgriješili."[28], "Reci:
'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe,...'"[29]
Spašeni
će biti samo oni koji naprave balans između javnih i tajnih djela, oni čija
tajna djela ne dolaze u suprotnost s javnim, niti su njihova javna djela u
kontradiktornosti s tajnim; njihova su srca zdrava i duše čiste, pa su tako i
njihova vanjska djela ispravna - u skladu s Objavom, i iskrena - u skladu s
Allahovim zadovoljstvom i htijenjem: "Tako mi svake duše i Onoga
koji je savršeno stvori, pa joj je put dobra i put zla predočio, - uspjeće samo
onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!"[30]
Zbog
bitnosti srčanih ibadeta i opasnosti srčanih bolesti po vjerovanje muslimana,
islamski učenjaci su od davnina posvetili toj tematici mnogo pažnje i truda u
svojim pisanim djelima i govorima. Neki od njih su napisali posebna djela o
tome, dok su drugi govor o datoj tematici uvrstili u veća i cjelokupnija djela.
Imam El-Buhari, rahimehullah, je npr. u svojoj enciklopediji vjerodostojnih
hadisa El-Džami'i-s-Sahihu odvojio posebnu knjigu (odlomak) o
tome, nazvavši ga Kitabu-r-Rikak (knjiga o pobožnosti,
suptilnosti, skromnosti) u kojoj je naveo 181 predaju rasporedviši ih na 53
poglavlja. Imam Ebu Davud, rahimehullah, naslovio je u svojoj zbirci
hadisa Es-Sunen mnoštvo poglavlja o djelima srca u Kitabu-l-Edebu (knjiga
o edebu). Isti slučaj je i s drugim autorima hadiskih zbirki poput Muslima,
Et-Tirmizije, En-Nesa'ija, Ed-Darimija, Ibn Madže, Ibn Hibbana i dr., koji su u
svojim djelima naslovili nekolicinu poglavlja o djelima srca. Imam Ebu Hamid
el-Gazali napisao je poznato djelo Ihjau Ulumi-d-Din, koje je
u osnovi korisno, ali u sebi ima mnogo grešaka i netačnih tvrdnji, pa je Imam
Ibn Kudame el-Makdisi izdvojio korisni dio knjige, tj. njenu srž, u posebno
djelo Muhtesaru Minhadži-l-Kasidin, a slično njemu
učinio je i poznati alim iz Damaska Džemaluddin el-Kasimi u djelu Mev'izatu-l-Mu'minin.
Također, kada je riječ o djelima srca nezaobilazna su djela Et-Tuhfetu-l-Irakijje
fi-l-E'amali-l-Kalbijje od Ibn Tejmijje te Medaridžu-s-Salikin od
Ibnu-l-Kajjima, da im se Allah smiluje, i mnoga druga djela.
Pored
navedene klasične literature, predstavlja nam posebno zadovoljstvo da je
napokon napisano djelo o ovoj izrazito bitnoj tematici i na našem skromnom
jeziku i da plemeniti čitatelji nakon dugo vremena imaju priliku da o tome
saznaju mnogo više nego do sada. Riječ je o knjizi "Djela srca –
E'amalu-l-kulub" iz pera našeg poznatog da'ije i profesora Hajrudina
Tahira Ahmetovića - da ga Allah, azze ve dželle, obilato nagradi.
Što se
tiče spomenutog djela, mogu iznjeti samo riječi pohvale, lično sam ga pročitao
i mnogo se okoristio. Smatram da je neophodno da ga svaki musliman i muslimanka
redovno isčitavaju - bilo da se radi o učenim, priučenim ili neukim osbama - i
da se ne zadovolje na prelistavanju ili površnom čitanju. Od bitnih
karakteristika ovog djela je njegova unikatnost, mnoštvo korištenih izvora[31], sveobuhvatnost, temeljitost i velika obogaćenost
hadisima i izrekama ispravnih prethodnika. Nije na odmet istaći da je autor u
pripremi ovog djela mnogo se vraćao na govor dva velika imama Šejhu-l-islama
Ibn Tejmijje i njegovog plemenitog učenika i velikog alima Ibn Kajjima
el-Dževzijje-a – a šta reći za Sunce i Mjesec poput njih dvojice -, te na
nekolicinu poznatih učenjaka današnjice, što ne povećaje djelu do dodatnu
vjerodostojnost i pouzdanost.
A, što se
tiče autora, poznajem ga, još od vremena njegovog studiranja na Islamskom
Univerzitetu u Medini a i nakon toga, po čvrstom pridržavanju za Kur'an i
sunnet i slijeđenju upute prvih generacija u riječima i djelima, te marljivom
zalaganju na putu dostavljanja istine našem narodu. Takvog ga znam, a Allah,
azze ve dželle, zna ono što tajimo i što javno iznosimo i pred Njim ćemo svi
polagati račun.
Allaha,
dželle še'nuh, molim da okoristi naš narod ovim djelom, da nagradi njegovog
autora obilatom nagradom i da sva naša djela, javna i tajna, učini iskrenim,
radi Njegovog Plemenitog lica i vječnog zadovoljstva. Amin.
Amir I.
Smajić
Medina,
25. ševval, 1434 god.
[1] Prijevod
značenja Ez-Zumer, 9.
[2] Bilježe ga
Buhari (71) i Muslim (1037).
[3] Šejhu-l-islam
Ibn Tejmijje, rahimehullah, u tom konetekstu rekao je: "Ibadet je
sveobuhvatni naziv za sve ono što Allah, Uzvišeni, voli i sa čime je
zadovoljan, od riječi i djela, javnih i tajnih, kao: namaz, zekat, post,
hadždž, istinit govor, izvršavanje emaneta, činjenje dobrčinstva roditeljima, spajanje
rodbinskih veza, držanje do dogovora, naređivanje dobra, odvraćanje od zla,
borba protiv nevjernika i licemjera, doboročinstvo prema komšiji, siročetu,
putniku prolazniku, robovima, životinjama, upućivanje dove, zikr, učenje
Kur'ana i sl. Također ibadet je i ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku,
strah od Allaha i pokoravanje Njemu, iskreno ispovjedanje vjere Allahu uz
strpljivost na Njegovim propisima, zahvalu na blagodatima i zadovoljstvo sa
odredbom. Ibadet je i čvrst oslonac na Allah, nada u Njegovu milost, strah od
kazne i sl." Medžmu'u-l-fetava, 10/149-150.
[4] Prijevod
značenja Ez-Zarijat, 56.
[5] Detaljnije se o
toj tematici vratiti na kapitalna ehli-s-sunnetska djela poput: Kitabu-š-Šeri'a
od El-Adžurrija, Šerhu Usu-l-I'atikad od El-Laleka'ija, El-Ibane fi
Usuli-d-Dijane od Ibn Bette, Kitabu-l-Iman od Ibn Mende, El-Imanu-l-Ekber
od Ibn Tejmijje i dr.
[6] El-Akidetu-l-Vasitijje,
str. 123.
[7] Bilježe ga
Buhari (52) i Muslim (1599) od En-Nu'mana b. Bešira, radijallahu anhu.
[8] Džami'u-l-Ulumi
ve-l-Hikem, str. 144.
[9] Predaju
su zabilježili Abdur-Rezzak u Musannefu (11/221 br. 20375) i Bejhekii u Šu'abu-l-Imanu
(1/123, br. 109) s dobrim lancem prenosilaca. U lancu prenosilaca nalazi se
Asim b. Ebi en-Nedžud, koji je inače imam u kiraetu, ali kada je riječ o hadisu
nije bio izrazito jak prenosilac, i predaje s kojima se izdvoji u prenošenju
većinom se ne primaju kod hadiskih stručnjaka, ali imajući u vidu da se ne radi
o predaji koja doseže do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
predaje takvih i sličnih ravija su većinom prihvatljive.
[10] Prijevod
značenja Eš-Šu'ara, 88, 89.
[11] Prijevod
značenja Kaf, 37.
[12] Prijevod
značenja Er-Ra'd, 28.
[13] Prijevod
značenja El-Enfal, 2.
[14] Prijevod
značenja El-Enfal, 10.
[15] Prijevod
značenja Et-Tegabun, 11.
[16] Prijevod
značenja Alu Imran, 8.
[17] Prijevod
značenja El-Bekare, 10.
[18] Prijevod
značenja El-Bekare, 88.
[19] Prijevod
značenja El-Bekare, 225.
[20] Prijevod
značenja Alu Imran, 7.
[21] Prijevod
značenja El-Ma'ide, 13.
[22] Prijevod
značenja Et-Tevbe, 45.
[23] Prijevod
značenja El.-Kehf, 28.
[24] Prijevod
značenja El-Ahzab, 32.
[25] Prijevod
značenja El-Bekare, 7.
[26] Prijevod
značenja El-Mu'min, 35.
[27] Prijevod
značenja El-Bekare, 74.
[28] Prijevod
značenja El-En'am, 120.
[29] Prijevod
značenja El-E'araf, 33.
[30] Prijevod značenja
Eš-Šems, 7-10.
[31] Autor je tokom
pripreme djela koristio oko 200 djela iz različitih oblasti.
[32] Prijevod
značenja Junus, 10.