Zahvala
pripada Allahu, Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam neka su na
Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve
plemenite ashabe.
Obaviješten
sam da se neki mladići, koji se pripisuju islamskom buđenju, da ih Allah uputi,
sastaju i okupljaju raznim povodima i da su u njihovim međusobnim razgovorima
glavna tematika islamski učenjaci. Naime, iako su samo omladinci, učenici,
tragaoci za znanjem, a ni u kojem slučaju učenjaci, ipak se upuštaju u
ispravljanje, kritiziranje ili hvaljenje učenjaka. Ova činjenica me je mnogo
pogodila, pa sam istog trena počeo da otvaram knjige ispravnih prethodnika te
da prevrćem stranice želeći da nađem odgovor na pitanje: "Da li su
učenici i omladina u njihovo vrijeme radili ono što mi danas radimo?!"
Zaista,
napad na čast jednog učenjaka ili daije, što je ujedno napad na svakog učenjaka
i istinskog učenika, mnogo nas boli i žalosti. Zadnja kretanja i događaji u
svijetu, koji su gorki po sve nas, donijeli su nam mnoge smutnje i iskušenja,
poput onih koje nosi tamna, mrkla, noć. Neko će upitati: "Šta se
dogodilo?" Dogodilo se ono što su neprijatelji odavno iščekivali.
Oskrnavljena je čast naših učenjaka. Eto, to se dogodilo. Nisu se zadržali na
vrijeđanju od strane učenika i daija, naprotiv, otvorila su se vrata svakom,
malom ili velikom, da napadaju islamske učenjake.
Svjedoci
smo kako naše učenjake napadaju licemjeri, običan narod, sekularisti, pa čak i
bezumnici. Gotovo pa da se ne može naći neki skup ili sijelo a da se na njemu
ne skrnavi čast nekog od islamskih učenjaka. Imajući u vidu prethodno
spomenuto, rekao sam sebi: "Zabranjeno je odgađati pojašnjenje
kada se za njim ukaže potreba", pa sam odlučio da uputim savjet,
opomenu, upozorenje, sebi i ostalima, na negativne posljedice ružnog govora o
učenjacima i napadanja na njihove časti.
Uzvišeni
Allah, azze ve dželle, najstrožije je zabranio ogovaranje (ar. el-gibe)
riječima: "O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka
sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni
druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a
vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i
samilostan je." (El-Hudžurat, 12)
Da li smo
svjesni da je ogovaranje učenjaka najgori vid ogovaranja? Znamo li da je meso
islamskih učenjaka otrovno i zarazno i da treba strahovati za one koji ga okuse
da se ne razbole ili možda ne umru? Najgora smrt je smrt srca.
Allah,
dželle šanuhu, neka se smiluje Ibn Asakiru koji je rekao: "Znaj, dragi moj
brate, da nas Allah uputi na ono čime je zadovoljan i da nas učini od onih koji
od Njega strahuju i istinski Ga se boje, da je meso islamskih učenjaka otrovno.
Kako Allah takve kažnjava, svima je dobro poznato. Znaj da će Allah, dželle
šanuhu, onoga koji svojim jezikom vrijeđa učenjake iskušati mrtvilom
srca: 'Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju
Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe' (En-Nur,
63)."
Islamskim
učenjacima, da ih Allah sačuva, pripada veliko mjesto u islamu. Njihova bitnost
i vrijednost je svima dobro poznata. Kur'ansko-hadiski tekstovi koji na to
upućuju mnogobrojni su i svima lahko dostupni. Jedan od osnovnih temelja
islamskog vjerovanja koje zastupa ehlis-Sunnet vel-Džemaat i Spašena
skupina jeste poštovanje i uvažavanje islamskih učenjaka.
Šejh
Abdur-Rahman b. Nasir es-Sa'di, rhm, je rekao: "...i oni se približavaju
Allahu uvažavanjem učenjaka koji su na pravom putu", tj. pripadnici ehlis-Sunneta približavaju
se Allahu Uzvišenom tako što uvažavaju učenjake i poštuju njihovu svetost.
Imam
Evzai, rhm, je rekao: "Za nas su ljudi – islamski učenjaci, a svi mimo
njih nisu ništa."
Imam
Sufjan es-Sevri, rhv, veli: "Kada bi fakih (učenjak) bio na vrhu brda, on
bi sam bio džemat (spašena zajednica)."
Jedan
učenjak bio je spomenut kod imama Ahmeda b. Hanbela, rhm, dok je ležao, pa je
ustao i rekao: "Ne dolikuje da se neko od dobrih ljudi spominje a ja se
nalazim u ovakvom položaju."
Jedan
pjesnik kaže:
Ljudi su u osnovi svi istog stava
Otac im je Adem, a mati Hava
Pa ako misle da se hvale s nečim od porijekla
Neka se hvališu zemljom i vodom kud god tekla
Nema prednosti osim islamskim učenjacima
Allah ih je za one u zabludi učinio upućivačima
Vrijednost svakog čovjeka je u onome što radi
A neznalice su neprijatelji ulemi, to dobro
znadi.
U ovim
stihovima možemo primijetiti veličanstveni i uzvišeni stepen koji uživaju
islamski učenjaci ovog ummeta. Zato je ljudima obaveza da im ukažu tu počast i
uzvise njihov spomen.
Uzvišeni
Allah rekao je: "Eto toliko! A ko poštuje Allahove svetinje,
uživat će milost Gospodara svoga." (El-Hadždž, 30); "Eto
toliko! Pa ko poštiva Allahove svetinje – znak je čestita srca." (El-Hadždž,
32). "Allahove svetinje" su, kako kažu
učenjaci, sve ono na čiju je vrijednost, obaveznost i poštenje, ukazao Uzvišeni
Allah, a nema sumnje da islamski učenjaci prioritetno ulaze u značenje ovih
ajeta.
Ono što
još više povećava prijetnju i opasnost za one koji uznemiravaju islamske
učenjake i skrnave njihovu čast jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu
anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on od Allaha, azze
ve dželle, da je rekao: "Onaj koji uznemiri Moga roba, Ja mu
objavljujem rat." Hadis je zabilježio imam Buhari u Sahihu.
Svi smo
dobro svjesni da je onaj koji jede kamatu ili njom posluje, ušao u rat sa
Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, i da mu je pripremljena obilata i kobna
kazna. Međutim, da li smo svjesni da je isto takvo stanje i sa onim koji
uznemirava islamske učenjake? Jesmo li ikada o tome razmišljali?! Da li nam je
to na umu kada polemiziramo o ulemi i njihovim "greškama"?!
Hatib
el-Bagdadi, rhm, prenosi od imama Ebu Hanife i Šafije, rhm, da su govorili:
"Ako učenjaci, koji rade po znanju, nisu Allahove evlije (štićenici), onda
Allah, zaista, nema evlija."
Ibn
Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: "Onaj koji uznemiri učenjaka, takav
je uznemirio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a onaj koji
uznemiri Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uznemirio je
Uzvišenog Allaha, azze ve dželle."
Doista,
blagodat jezika, kojom nas je Uzvišeni Allah nadario, jedna je od najvećih
blagodati prema nama. Allah, dželle šanuhu, rekao je: "Zar mu
nismo dali oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili? Pa, zašto
on na blagodatima zahvalan bio nije?" (El-Beled, 8-11) Da li
smo zahvalni Allahu, dželle šanuhu, na toj blagodati?! Da li smo jezik
usmjerili u dobro i korisne stvari i sačuvali ga od ružnog i lažnog govora o
časti islamskih učenjaka i ostalih vjernika?! Uzvišeni Allah, pojašnjavajući
opasnost ovog organa, kaže: "A da nije Allahove dobrote prema
vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška
kazna zbog onoga u što ste se upustili. Kad ste to jezicima svojim prepričavati
stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to
sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno" (En-Nur,
14-15); "Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i
razum, za sve to će se, zaista, odgovarati" (El-Isra, 36).
Ibnul-Kajjim,
rhm, je rekao: "Koliko često imamo priliku da vidimo ljude koji se žestoko
klone nasilja i razvrata (krađa, blud, alkohol,...), a od njihovih jezika nisu
mirni ni živi ni mrtvi. Ne mare za onim što govore." Ove riječi
potrebno je zapisati suzama, zato što se danas odnose na mnoge učenike koji
tragaju za znanjem.
Neke od
negativnih posljedica ružnog govora o islamskim učenjacima su:
1. ružan
govor o ulemi uzrok je odbijanja istine koju govore,
2. napad
na alima je i napad na znanje koje nosi i kojem poučava,
3. napad
na ulemu dovest će do toga da učenici napuste učenjake i ostanu bez
odgajatelja,
4. ružan
govor o ulemi umanjuje njihov autoritet kod običnog naroda,
5.
napadanje na ulemu je pružanje pomoći neprijateljima islama u njegovom rušenju
itd.
U isto
vrijeme, na islamskim učenjacima je obaveza da postupaju u skladu sa stečenim
znanjem, poučavaju narod istini i da se ne boje nikoga osim Uzvišenog Allaha.
Također, na njima je da budu najbolji primjer drugima, što se ogleda u
detaljnom i preciznom slijeđenju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, u ophođenju s ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
pojašnjavao bi ljudima sve što bi im moglo izazvati i najmanju sumnju i
nejasnoću, jer šejtan kola kroz sinove Ademove, alejhis-selam, kao što kroz
njih kola krv.
Učenici i
ostali muslimani obavezni su sljedeće:
1. da
čuvaju visoki stepen uleme u islamu i znaju da su oni istinski predvodnici,
2. da
znaju da nema bezgrješnih ljudi, osim onih koje je Allah sačuvao,
3. da
budu svjesni da je razilaženje među ulemom prisutno još od prvih dana islama,
4. da
napadom na ulemu otvaraju vrata neprijateljima islama koji to jedva čekaju,
5. da
stavove i mišljenja učenjaka opravdavaju na najljepši način,
6. da se
na prvom mjestu pozabave svojim mahanama, kojih imaju puno.
Odbrana
islamskih učenjaka od onih koji skrnave njihovu čast, ne znači da je svaki
pojedinac od njih u pravu u svemu što zastupa. Naprotiv, greška je moguća i
dešava se. Svi ljudi su slabi i ovisni o Uzvišenom Allahu, a Uzvišeni Allah
neovisan je od drugih i jedino Njemu, dželle šanuhu, pripada savršenost i
potpunost. Također, obaveza je slijediti srednji put kada se radi o ukazivanju
na greške učenjaka.
Ljudi su
po pitanju ovoga između dvije krajnosti i sredine. Neki ljudi se ismijavaju sa
učenjacima i omaložavaju njihove stavove, dok drugi smatraju da je odbijanje
nekog stava koji zastupa određeni učenjak, radi jačeg dokaza, napad na učenjake
i njihovo omaložavanje. Potrebno je naći sredinu između ove dvije krajnosti.
Učenjake treba uvažavati, poštovati, tražiti pred njima znanje, tražiti od njih
savjet, ali u isto vrijeme težiti ka jačim dokazima i stavovima učenjaka koji
su bliži istini. Treba napomenuti da to nije u stanju niko osim učenik koji je
dostigao dovoljno znanja da može vagati među jačinom dokaza, dok običan narod
treba da sluša bogobojazne učenjake i marljive učenike i da se boji Allaha kada
se prividno sukobe njihova mišljenja, onoliko koliko je u mogućnosti.
Na kraju,
poručujem onima koji vrijeđaju učenjake da se iskreno pokaju i povrate Allahu
Uzvišenom, i da se iskupe od ružnog govora o ulemi tako što će isto toliko, i
više, lijepo govoriti o njima. Ako to ne učine, neka dobro znaju da su od
propalih, a dobra završnica pripada samo bogobojaznima.
Po
djelu: Luhumul-ulemai mesmume uvaženog šejha dr.
Nasira el-'Umera, hafizehullah
Prijevod
i priprema: Amir I. Smajić
Medina,
13. ša'ban, 1436 god.