17 Aug 2018

Odgovor na dileme oko zabrane kraćenja dlaka i noktiju onome ko planira zaklati kurban



PITANJE: Da li je ispravan stav hanefijskog mezheba da je dozvoljeno nesmetano kratiti dlake i nokte kada nastupi mjesec zul-hidždže onima koji su odlučili zaklati kurban? Zašto se zanemaruje taj stav, a ističu drugi stavovi koji su nam nepoznati?
ODGOVOR: Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, a salavate i selame donosimo na našeg Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.
Ummu Selema, radijallahu anha, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada nastupi deset dana (zul-hidždžeta) i neko od vas ima kurban kojeg želi zaklati, neka nipošto ne uzima dlake s tijela i neka ne krati nokte.” U drugoj verziji ove predaje se navodi: “Kada vidite mlađak mjeseca zul-hidždžeta i neko od vas odluči zaklati kurban, neka se sustegne od kraćenja dlaka i noktiju.”, a u jednom rivajetu spominje se dodatak: “... sve dok ne zakolje kurban” (Muslim, br. 1977) Pojedini učenjaci, poput imama Darekutnija, prigovorili su ovom hadisu time što je u nekim predajama prenesen kao mevkuf-predanje, tj. kao riječi Ummu Seleme, radijallahu anha, a ne kao riječi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, većina imama prihvatili su ovaj hadis i smatrali ga vjerodostojnim kao Ahmed b. Hanbel, Tirmizi, Tahavi, Ibn Hibban, Hakim i drugi, a dovoljno je to što ga je zabilježio imam Muslim u svom Sahihu, koji je najvjerodostojnija zbirka pod nebeskim svodom nakon Sahihu-l-Buharije. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzib Sunen Ebi Davud, 2/258-259) Imam Ebu Bekr el-Bejheki, rhm, odbacuje sve prigovore na ovaj hadis rekavši: “Hadis Ummu Seleme vjerodostojno je prenesen od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnoštvom puteva (lanaca prenosilaca) tako da je nemoguće da bude greška, a i Muslim ga je uvrstio u svoju vjerodostojnu zbirku.” (Ma'rifetus-suneni vel-asar, 14/21)
Po ovom vjerodostojnom hadisu radila je većina islamskih učenjaka, od prvih generacija, pa sve do danas, osim što se razilaze u tome: da li je zabrana na stepenu harama – grijeha, ili samo mekruha – pokuđenog djela. Se'id b. el-Musejjeb, Rebi'a b. Ebi Abdur-Rahman, Ahmed b. Hanbel i Ishak b. Rahuje radili su po vanjštini hadisa i smatrali da je riječ o vadžibu, tj. obaveznom djelu, dok su Malik i Šafija smatrali da je riječ samo o pohvaljenim djelima. Suprotno njima, potpunu olakšicu (bez pokuđenosti) dali su ashabur-re'j, tj. hanefije, a neki učenjaci pripisuju isti taj stav i malikijma. (Vidjeti: Džamiu-t-Tirmizi, 3/154; Ibnul-Munzir, El-Išraf, 3/412; Tahavi, Muhtesar ihtilafil-ulema, 3/230-231; Ibn Abdil-Berr, El-Istizkar; 4/84, Ibn Hazm, El-Muhalla, 6/28; Begavi, Šerhus-sunne, 4/348; Nevevi, Šerh Sahih Muslim, 13/138) Dakle, hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, nisu prihvatili ashabur-re'j, tj. oni učenjaci koji često daju prednost kijasu (analogiji) nad šerijatskim tekstovima, a predvodnici te škole bili su hanefijski pravnici, dok većina učenjaka radi po njemu, iako se razilaze na kojem stepenu je spomenuta naredba, tj. na kojem stepenu je zabrana. Analogija koju ovdje koriste glasi: “Ako je onome ko planira zaklati kurban dozvoljen intimni odnos sa suprugom, korištenje mirisa i oblačenje odjeće, onda je kraćenje dlaka i noktiju preče da bude dozvoljeno.” (Vidjeti: Tahavi, Šerh me'anil-asar, 4/182; Ibn Abdil-Berr, Et-Temhid, 17/235) Međutim, ova analogija je pogrešna zato što je u suprotnosti sa vjerodostojnim sunnetom, a analogija kada dođe u koliziju sa šerijatskim tekstom biva odbačena. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzib Sunen Ebi Davud, 2/261-263)
Također, oni odbacuju hadis Ummu Seleme i ne rade po njemu radi predaje u kojoj Aiša, radijallahu anha, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao bi poslati kurban iz Medine u Mekku, a ja bi tom njegovom kurbanu oplela ogrlicu i on se, potom, ne bi klonio ničega čega se kloni muhrim (onaj ko je u ihramima).” (Buhari, br. 1698; Muslim, br. 1321) Međutim, ova predaja se odnosi – kako kažu imam Ibnul-Kajjim i drugi – na osobu koja pošalje kurban kao poklon Mekkanskom haremu i ne ode na hadždž, nego ostane kod kuće s porodicom. Znači, hadis se odnosi na onog ko šalje kurban (hedj) u Mekku, a ne na onog ko kolje kurban (udhije) kod kuće. Onaj ko pošalje kurban kao poklon da bude zaklan u Mekki, a ne planira obaviti hadždž te godine, takav nema status muhrima samim slanjem kurbana, nego mu je dozvoljeno ono što je dozvoljeno onome ko nije u ihramu, kao intimni odnos sa suprugom, miris, lov itd. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, smatrao je da takav poprima status muhrima, sve dok kurban ne bude zaklan, pa kada je za to čula Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Nije tačno to što govori Ibn Abbas! Ja sam svojim rukama plela ogrlice Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, kurbanima, zatim bi ih on obilježio svojim rukama, pa bi ih poslao po mom ocu (Ebu Bekru), a Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi bilo zabranjeno ništa od onoga što mu je Allah dozvolio dok se ne zakolju kurbani.” (Buhari, br. 1700; Muslim, br. 1321) Dakle, spomenuti hadis se odnosi na skroz drugi propis i nije u suprotnosti sa hadisom Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem se zabranjuje skraćivanje dlaka i noktiju onome ko ima namjeru zaklati kurban (udhije) kod kuće. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tehzibu Sunen Ebi Davud, 2/262) Imam Ahmed b. Hanbel, rhm, kaže: “Spomenuo sam Jahji b. Se'idu hadis Ummu Seleme i hadis Aiše, pa mi je rekao: ‘Prvi hadis ima jedno značenje, a drugi ima drugo značenje. Hadis Ummu Seleme se odnosi na onog ko želi zaklati kurban kod kuće u svojoj domovini, a hadis Aiše se odnosi na onog ko pošalje svoj kurban kao poklon u Mekku i ostane kod kuće.’ Isto tako, kaže Ahmed, i ja smatram. Hadis Aiše se odnosi na onoga ko je kod kuće kada pošalje svoj kurban kao poklon u Mekku, da se tamo zakolje, i ne planira klati drugi kurban nakon toga kod kuće. Ali, ako mimo toga planira dodatno zaklati kurban kod kuće, onda ne smije uklanjati ništa od dlaka i noktiju na osnovu hadisa Ummu Seleme.” (Ibn Abdil-Berr, El-Istizkar, 4/85) Imam Tahavi, rhm, objedinio je Aišin i Ummu Selemin hadis na sljedeći način: “Aišin hadis se odnosi na intimni prilazak supruzi i ne odnosi se na druge zabrane mimo toga, kao brijanje dlaka i sječenje noktiju, pa tako nije u oprečnosti sa hadisom Ummu Seleme kojeg smo prenijeli. Prividnu proturječitost između hadisa Ummu Seleme i hadisa Aiše odbacujemo ispravnim razumijevanjem oba hadisa. Dakle, hadis Ummu Seleme zabranjuje onome ko posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati da brije dlake i krati nokte u deset dana zul-hidždžeta, sve dok ne zakolje kurban, a hadis Aiše općenito dozvoljava u tim danima sve mimo sječenja noktiju i brijanja dlaka (...) Na ovaj način objedinili smo sve predaje, pa ni jedna nije oprečna drugoj, a ovo što smo spomenuli – da je zabranjeno sjeći nokte i brijati dlake onome ko posjeduje kurban kojeg želi zaklati – podupiru predaje od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su bili na tom stavu.” (Šerh muškili-āsār, 14/141) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, kaže: “Učenjaci hadisa poput Jahje b. Se'ida, Šafije, Ahmeda i drugih radili su po oba hadisa i nisu koristili analogiju jednog hadisa na drugi.” (Džami'ul-mesail, 2/168) Šejh Muhammed Abdur-Rahman el-Mubarekfuri, rhm, tvrdi: “Hadis Ummu Seleme i hadis Aiše su dva vjerodostojna hadisa, ali prednost se daje hadisu Ummu Seleme, zato što je u njemu riječima pojašnjen propis, ili se zabrana – kako kaže imam Šafija – odnosi na mekruh-tenzih.” (Tuhfetul-ahvezi, 5/100)
Katade b. Di'ame es-Sedusi, rhm, prenosi da je Kesir b. Ebi Kesir upitao Se'ida b. el-Musejjeba o stavu Jahje b. Ja'mera koji je u Horosanu davao fetvu shodno hadisu Ummu Seleme da je zabranjeno kratiti dlake i nokte onome ko odluči klati kurban, pa mu je Se'id b. el-Musejjeb, rhm, odgovorio: “Ispravno daje fetvu! Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako su postupali – ili je rekao: - tako su isto govorili.” (Tahavi, Šerh muškilil-āsār, 14/142) Iz ove predaje vidimo kako Se'id b. el-Musejjeb, rhm, koji je bio jedan od najučenijih tabi'ina, prenosi da je zabrana kraćenja noktiju i dlaka po tijelu bila praksa i mišljenje ashaba, radijallahu anhum, neizuzevši pri tome nikoga od njih. Ibn Hazm, rhm, kaže: “Ovo je fetva ashaba, radijallahu anhum, i nije poznato da se neko među njima suprostavio ovoj fetvi, osim onih (hanefija) koji proturiječe svojim mišljenjem.” (El-Muhalla, 6/29) Imam Ebu Dža'fer et-Tahavi, rhm, inače jedan od najpoznatijih sljedbenika imama Ebu Hanife, rhm, odbio je tvrdnju svih onih koji su prigovorili hadisu Ummu Seleme, radijallahu anha, te je konstatovao sljedeće: “Ove predaje upućuju na to da onaj ko dočeka mlađak mjeseca zul-hidždžeta i posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati, da mu je zabranjeno uzimati dlake i kratiti nokte, sve dok ne zakolje svoj kurban.” (Šerh muškili-āsār, 14/133) Dakle, imam Tahavi, rhm, iako je bio hanefijskog mezheba, ipak je radio po hadisu Ummu Seleme, radijallahu anhu, zato što je rad po hadisu preči od slijeđenja nekog učenjaka, ma o kome se radilo. Imam Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, kaže: “Suprotno mišljenje zauzeli su Ebu Hanife i Malik (po jednom rivajetu) i nije nam poznato da uopšte imaju ikakav dokaz za svoj stav...” (El-Muhalla, 6/28) Imam Ibn Madže el-Kazvini, rhm, naslovio je poglavlje u svome Sunenu (4/324) rekavši: “Onaj ko naumi zaklati kurban neka ne krati u deset dana svoje dlake i nokte”, zatim je kao dokaz naveo hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha. Imam Ebu Bekr el-Bejheki, rhm, je rekao: “Sunnet je onom ko ima namjeru zaklati kurban da ne uzima ništa od dlaka sa tijela, niti da krati nokte, od viđenja mlađaka zul-hidždžeta, pa sve dok ne zakolje kurban.” (Fadāilu-evkat, str. 402)
Nema sumnje da je musliman dužan slijediti sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu bude predočen, pa makar bio suprotan mezhebu kojeg slijedi ili kojem se pripisuje. Stav islamskih učenjaka koji je zasnovan na vjerodostojnom sunnetu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bez odbacivanja ijednog dokaza, preči je da bude slijeđen od stavova zasnovanih na uzimanju pojedinih dokaza uz zanemarivanje ostalih, ili pak na pogrešnom razumijevanju određenih dokaza. S tim u vezi, ispravnije mišljenje po ovom pitanju je, a Allah najbolje zna, da je riječ o pravoj zabrani, a ne samo o mekruhu (pokuđenom djelu). Šejh Ibn Usejmin, rhm, kaže: “Ispravnije mišljenje je zabrana.” (Eš-Šerhul-mumti'a, 7/486) Dakle, onome ko posjeduje kurban kojeg je naumio zaklati za bajram, zabranjeno je kratiti/brijati dlake po tijelu i potkraćivati nokte, sve dok ne zakolje kurban. Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, je rekao: “Najsretniji ljudi spram ovog hadisa su oni koji govore (rade) po njegovoj vanjštini radi njegove vjerodostojnosti i nepostojanja onoga što mu se suprostavlja.” (Tehzib Sunen Ebi Davud, 2/261) Slično je rekao i imam Ševkani, rhm. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 5/133) Abdullah b. Ahmed upitao je svog oca (imama Ahmeda b. Hanbela) o onome ko ima namjeru zaklati kurban, pa je rekao: “Neće kratiti svoje dlake, niti nokte.” (Mesailul-imam Ahmed, str. 263) Isto prenosi Ishak el-Kevsedž od imama Ahmeda i Ishaka b. Rahuje. (Vidjeti: Mesailu Ahmed ve Ishak, 5/2226) Imam Ebu Avane el-Isfirajini, rhm, kaže: “Obaveza je (vadžib) onome ko želi zaklati kurban: sustezanje od kraćenja dlaka i noktiju u deset dana” (El-Mustehrež, 5/59) Ibn Kudama el-Makdisi, rhm, kaže: “Obaveza je ostaviti potkraćivanje dlaka i noktiju, a onaj ko to uradi, neka zamoli Allaha da mu oprosti.” (El-Mugni, 9/437) Šejh Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh, rhm, kaže: “Onaj ko planira zaklati kurban za sebe ne smije kratit ništa od svojih dlaka i noktiju, sve dok ne zakolje kurban.” (Fetava Muhammed b. Ibrahim, 6/156) Šejh Muhammed Emin eš-Šinkiti, rhm, tvrdi: “Zabrana (tahrim) je jače mišljenje radi vanjštine hadisa koja na to upućuje, ali i zato što nam je, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ono što vam zabranim, toga se klonite.’” (Edvaul-bejan, 5/220) Šejh Ibn Baz, rhm, je rekao: “Onaj ko kolje kurban ne smije uklanjati ništa od svojih dlaka, niti noktiju, niti išta sa svog tijela, sve dok ne zakolje kurban.” (Medžmu'u fetava Ibn Baz, 25/242) Šejh Ibn Usejmin, rhm, kaže: “Osnova je kada nešto zabrani Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, da se to odnosi na haram, sve dok ne dođe drugi dokaz koji spušta zabranu na stepen pokuđenosti. S tim u vezi, haram je onome ko želi zaklati kurban da u deset dana zul-hidždžeta uklanja dlake i nokte, ili bilo šta sa svog tijela, sve dok ne zakolje kurban.” (Medžmu'u fetava ve resail Ibn Usejmin, 25/138)
Ovom prilikom dotakao bih se i savremenog fenomena s kojom se sve češće susrećemo, kako globalno tako i lokalno, a to je pojava nipodaštavanja, ili bolje rečeno pokušaja dovođenja u pitanje stavova koji su proširili se u zadnja dva-tri desetljeća putem blagoslovljene selefijske da've, koja se – hvala Allahu – protegla od istoka do zapada. To je da'va koja je zanovana na čvrstom slijeđenju Kur'ana i Sunneta i prvih generacija, uz preferiranje najjačijih i najispravnijih stavova islamskih učenjaka i bez slijepog slijeđenja mezheba. Dakle, nije riječ o nekoj novoj da'vi koja ranije nije bila poznata u ummetu, nego o vraćanju ummeta na stare staze nakon dubokog sna kojim je spavao zbog mezhebske pristrasnosti i netrpeljivosti koja je u jednom periodu zaslijepila većinu ummeta. Taj mezhebski fanatizam daleko je odveo ummet, dotle da su pripadnici različitih mezeheba ratovali jedni poput drugih, odbijali da međusobno sklapaju brakove, klanjali u zasebnim džematima u istoj džamiji, rušili jedni drugima mihrabe itd. (Vidjeti: Jakut el-Hamevi, Mu'džemul-buldan, 3/117; Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 16/690) Zahvaljujući Uzvišenom Allahu, a zatim ovom reformatorskom pozivu, ta mezhebska pristrasnost skoro da je bila zamrla, ali je neki danas uporno pokušavaju ponovo oživjeti. Nije sporno, kada govorimo o različitim stavovima islamskih učenjaka, zauzeti drugačiji stav onom stavu kojeg preferiraju određeni učenjaci selefijske provenijencije, sve dok je riječ o priznatim stavovima uleme, ali iz načina prezentiranja tih stavova steče se dojam da uopšte nije bitan stav, sam po sebi, koliko je bitno kontrirati stavu kojeg preferiraju selefije, te dovesti u pitanje njihovo znanje i pravila razumijevanja vjere kojima se služe. Kao da se želi reći da su stavovi koji su proširili se među omladinom većinom pogrešni, a i oni koji su ispravni, nije bilo prioritetno i mudro da se iznose i time pravi pometnja među neukim narodom. S tim u vezi, neka se zna da su stavovi koje preferiraju selefije zasnovani na čvrstim dokazima i podignuti na jakim temeljima, zato što selefijski menhedž nije pokret, ni partija, niti sekta, nego način razumijevanja vjere preuzet s koljena na koljeno od prvih i odabranih generacija ovog ummeta, a nemoguće je da to bude zabluda. Nije nužno da su stavovi koje preferiraju selefijski učenjaci jedini ispravni stavovi, zato što se i oni sami razilaze u mnogim tim stavovima, ali je bez dvojbe riječ o stavovima koji – ako nisu jasna istina – onda su sigurno od najjačih stavova i najbližih istini. Svako onaj ko pokuša poljuljati te stavove i dovesti ih u pitanje, želeći time srušiti autoritet selefijskih učenjaka, neće uspjeti u svojoj nakani i kad tad će se vratit poražen, a Svevišnjeg Allaha molim za uputu svima nama!

Amir I. Smajić
Medina, 6. zul-hidždže, 1439. god.