15. srp 2017.

Da li je dozvoljeno napustiti svoj mezheb? - Šejh Ibn Baz, rhm.

Pitanje: Da li je dozvoljeno čovjeku da napusti svoj mezheb i prihvati drugi mezheb, i kada mu je to dozvoljeno, ako je već dozvoljeno?
Odgovor: Ljudi nisu obavezni da slijede četiri poznata mezheba (hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski). Stav da je svaki talibul-'ilm (učenik) i svaki musliman dužan slijediti jedan od tih mezheba je fasid (ništavan) i netačan. Obaveza je pridržavati se onoga što je Allah propisao na jeziku Svog poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ne postoji neka posebna osoba čije mišljenje se mora slijediti – ne četiri imama, niti iko drugi mimo njih. Vadžib je slijediti Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ići njegovim menhedžom (putem) u propisima i zakonodavstvu.
Nije dozvoljeno nekoga od ljudi slijepo slijedi u mišljenjima, nego je obaveza slijediti Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i uzimati ono što je Allah propisao na njegovim, alejhis-salatu ves-selam, rukama, svejedno slagalo se to sa četvericom imama ili bilo suprotno njihovom mišljenju. Ovo je istina po ovom pitanju.
Prema tome, neka se zna da nije dužan slijediti neki od mezheba posebno. Ako uzme mišljenje Ahmeda u nekom pitanju i njemu se pripiše, pa zatim odluči da prihvati mišljenje Šafije u istom tom pitanju ili u drugim pitanjima koja podupire dokaz, u tome nema smetnje; ili da prihvati mišljenje mezheba Malika ili mezheba Ebu Hanife, bitno je da se slijedi dokaz. Ako je u nekom pitanju radio po mišljenju Ahmeda, pa zatim dokuči da je dokaz uz Malika ili Šafiju ili Ebu Hanifu ili, pak, uz zahirije ili nekog drugog od selefus-saliha, prihvatit će mišljenje koje podupire dokaz. Dakle, oslonac je na dokaz, kao što je Allah, dželle ve 'ala, rekao: „... pa ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu i Njegovom Poslaniku“ (En-Nisa, 59), tj. u pitanjima razilaženja. Dočim, kada su posrijedi pitanja u vezi s kojim postoji idžma'a (konsenzus), onda nema priče – musliman je dužan slijedi ono što su rekli učenjaci i ne smije se razilaziti sa njima. Međutim, u pitanjima oko kojih već postoji razilaženje, talibul-'ilm (učenik) gledat će u dokaz, pa ako se ispostavi da je dokaz uz Ahmeda ili Malika ili Ebu Hanifu ili uz nekog drugog mimo njih, prihvatit će dokaz i ustrajat na tom mišljenju. Znači, neće slijediti strasti i prohtjeve, nego će slijediti dokaz.
A to da čovjek mijenja mezhebe iz prohtjeva, pa ako mu godi mišljenje jednog mezheba u određenom pitanju – prihvati ga; pa mu godi mišljenje drugog mezheba u nekom drugom pitanju – prihvati ga; e to nije dozvoljeno, jer je to poigravanje. Međutim, ako bira mezhebska mišljenja sa dokazima, gleda u dokaze i gleda šta su učenjaci rekli o dokazima i onda izabere određeno mišljenje koje podupire dokaz – ne po strastima i prohtjevima, nego tragajući za dokazom – onda će takav biti nagrađen i zaslužuje pohvalu. To je ono što mu je obaveza.

Šejh Abdul-'Aziz b. Abdullah b. Baz, rhm.
vrhovni muftija S. Arabije,
predsjedavajući Vijeća velike uleme
predsjednik Stalne komisije za fetve i naučna istraživanja


Prijevod: Amir I. Smajić,
Medina, 21. ševval, 1438 god.