Pitanje: Da li je dozvoljeno čovjeku da napusti svoj
mezheb i prihvati drugi mezheb, i kada mu je to dozvoljeno, ako je već
dozvoljeno?
Odgovor: Ljudi nisu obavezni da slijede četiri poznata
mezheba (hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski). Stav da je svaki talibul-'ilm
(učenik) i svaki musliman dužan slijediti jedan od tih mezheba je fasid (ništavan)
i netačan. Obaveza je pridržavati se onoga što je Allah propisao na jeziku Svog
poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ne postoji neka posebna
osoba čije mišljenje se mora slijediti – ne četiri imama, niti iko drugi mimo
njih. Vadžib je slijediti Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve
sellem, i ići njegovim menhedžom (putem) u propisima i zakonodavstvu.
Nije dozvoljeno nekoga od ljudi slijepo slijedi u
mišljenjima, nego je obaveza slijediti Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve
sellem, i uzimati ono što je Allah propisao na njegovim, alejhis-salatu
ves-selam, rukama, svejedno slagalo se to sa četvericom imama ili bilo suprotno
njihovom mišljenju. Ovo je istina po ovom pitanju.
Prema tome, neka se zna da nije dužan slijediti
neki od mezheba posebno. Ako uzme mišljenje Ahmeda u nekom pitanju i njemu se
pripiše, pa zatim odluči da prihvati mišljenje Šafije u istom tom pitanju ili u
drugim pitanjima koja podupire dokaz, u tome nema smetnje; ili da prihvati
mišljenje mezheba Malika ili mezheba Ebu Hanife, bitno je da se slijedi dokaz.
Ako je u nekom pitanju radio po mišljenju Ahmeda, pa zatim dokuči da je dokaz uz
Malika ili Šafiju ili Ebu Hanifu ili, pak, uz zahirije ili nekog drugog od selefus-saliha,
prihvatit će mišljenje koje podupire dokaz. Dakle, oslonac je na dokaz, kao što
je Allah, dželle ve 'ala, rekao: „... pa ako se u nečemu raziđete vratite to
Allahu i Njegovom Poslaniku“ (En-Nisa, 59), tj. u pitanjima razilaženja.
Dočim, kada su posrijedi pitanja u vezi s kojim postoji idžma'a (konsenzus),
onda nema priče – musliman je dužan slijedi ono što su rekli učenjaci i ne
smije se razilaziti sa njima. Međutim, u pitanjima oko kojih već postoji
razilaženje, talibul-'ilm (učenik) gledat će u dokaz, pa ako se
ispostavi da je dokaz uz Ahmeda ili Malika ili Ebu Hanifu ili uz nekog drugog
mimo njih, prihvatit će dokaz i ustrajat na tom mišljenju. Znači, neće
slijediti strasti i prohtjeve, nego će slijediti dokaz.
A to da čovjek mijenja mezhebe iz prohtjeva, pa
ako mu godi mišljenje jednog mezheba u određenom pitanju – prihvati ga; pa mu
godi mišljenje drugog mezheba u nekom drugom pitanju – prihvati ga; e to nije
dozvoljeno, jer je to poigravanje. Međutim, ako bira mezhebska mišljenja sa
dokazima, gleda u dokaze i gleda šta su učenjaci rekli o dokazima i onda
izabere određeno mišljenje koje podupire dokaz – ne po strastima i prohtjevima,
nego tragajući za dokazom – onda će takav biti nagrađen i zaslužuje pohvalu. To
je ono što mu je obaveza.
Šejh Abdul-'Aziz b.
Abdullah b. Baz, rhm.
vrhovni muftija
S. Arabije,
predsjedavajući Vijeća velike uleme
predsjednik Stalne
komisije za fetve i naučna istraživanja
(Izvor fetve: http://binbaz.org.sa/noor/1726)
Prijevod: Amir I.
Smajić,
Medina, 21. ševval,
1438 god.