Autor: dr. Abdulmuhsin el-Kasim,
imam u Poslanikovoj, alejhis-selam,
džamiji
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć
tražimo i za oprost grijeha Ga molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i
naših loših djela. Onaj koga Allah uputi, nema onog koji će ga u zabledu
odvesti, a koga u zabludi ostavi, nema onog koji će ga na Pravi put izvesti.
Svjedočim da nema pravog boga mimo Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga,
i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik, neka su na njega, njegovu
časnu porodicu i sve plemenite ashabe Allahov salavat i selam!
Istinski se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i budite
svjesni Njegovog stalnog nadzora u tajnosti i javnosti.
O muslimani, Allah je počastio i odlikovao sinove
Adema, alejhis-selam, nad mnoštvom onoga što je stvorio. Neke od njih izabrao
je da nose vjerovjesništvo i prenose Njegovu poslanicu ljudima. Među njima je
posebno odlikovao našeg vjerovjesnika Muhammeda, sina Abdullahovog, najboljeg
sina Hašimovića, a pleme Hašim je najbolje pleme među Kurejšijama. Dakle, on je
najbolji među najboljim. Uzvišeni Allah izabrao ga je da ovaj ummet izvede na
spas i pozove ih u vjeru Allahovu i na Pravi put. Njegov, alejhis-alatu
ves-selamu, cijeli život bio je robovanje Allahu i zahvala na blagodatima,
poziv drugih i blagost, iskušenja i strpljenje, ali, i pored toga, okitio se
vrhunskim moralom, najljepšom ćudi i velikim optimizmom. Njegove vrline su
mirisne i njegov put je ispunjen lijepim primjerima.
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Najveća
potreba, veća od svake druge potrebe, jeste da ljudi spoznaju Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, i uputu sa kojim je došao, te da vjeruju i potvrđuju ono o
čemu ih je obavijestio i da mu se pokore u onome što im je naredio.”
Nema ni jednog hajra a da Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, nije uputio ummet na njega, niti ima ijednog zla, a da nije
upozorio ummet na njega. Sam je o sebi rekao: “Ni jedno dobro koje ima kod mene neću sakriti
od vas.” (Muttefekun
alejhi)
Proveo je blizu pola perioda poslanstva pozivajući
samo u tevhid, a to je najbitnije što je Allah naredio. Onaj ko mu se nije
odazvao, Uzvišeni Allah vječno mu je odredio patnju u džehennemskoj vatri i
zabranio mu ulazak u Džennet. Započeo je svoju poslaničku misiju pozivom u
tevhid popevši se na brdo Safa i rekavši Kurejšijama: “Recite:
‘la ilahe illallah’ i bit ćete spašeni!”
Deset godina u Meki narod je pozivao samo u tevhid, a
zatim je, uz pozivanje u tevhid, nastavio pozivati i na prakticiranje ostalih
šerijatskih propisa. Svima koji ostvare i upotpune tevhid obećao je da će ih
obuhvatiti primljenom dovom koju je odgodio za Sudnji dan, pa kaže: “Svaki
vjerovjesnik ima dovu koja će mu biti primljena, pa je svaki od njih požurio sa
svojom dovom, a ja sam odgodio svoju kao šefat za svoj ummet na Sudnjem danu.
Ona će obuhvatiti, inšallah, svakog onog ko umre od moga ummeta ne čineći
Allahu nimalo širka.” (Muttefekun alejhi)
Mnogo je činio ibadet Uzvišenom Allahu. Ibadete i
pokornosti najbolje je od svih drugih obavljao. Noge su mu otjecale od dugog
stajanja na namazu. Na jednom rekatu proučio bi suru El-Bekara, Alu Imran i
En-Nisa. Imao je lijep glas prilikom učenja Kur’ana. Bera, radijallahu anhu,
prenosi: “Čuo
sam Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako na jacija-namazu uči suru
Vet-tini vez-zejtun i nikada nisam čuo da neko ima ljepši glas i prijatnije
učenje od njega.” (Muttefekun
alejhi)
Bio je skrušen pred Allahom. Klanjao bi namaz a iz
njegovih prsa čuo bi se zvuk poput vode kada proključa zbog plača. Njegov jezik
nikada ne bi prestajao spominjati Allaha. Aiša, radijallahu anha, ističe:
“Spominjao bi Allaha u svakom stanju.” (Muslim)
Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi: “Znali bismo
izbrojati kako Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na jednom sijelu
stotinu puta kaže: ‘Gospodaru, oprosti mi grijehe i primi moje
pokajanje, jer Ti si, doista, Onaj koji prima pokajanja i koji je milostiv!’”
Puno je volio namaz i drugima ga je oporučivao. Kaže
Enes, radijallahu anhu: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti je
najviše govorio: ‘Namaz, namaz, i oni koji su u vašem
posjedu!’, dotle da je to u sebi ponavljao i nije mu
silazilo nikako sa jezika”, tj. oporučivao je namaz sve dok mu duša nije
napustila tijelo. (Ahmed)
Podsticao je mlađe ashabe da obavljaju dobrovoljne
namaze. Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu, dok je bio mladić, poručio je: “Divan
li je čovjek Abdullah, samo još da klanja po noći.” (Muttefekun
alejhi)
Imao je čvrsto ubjeđenje u Allaha. Znao je da je u
Allahovom govoru (Kur’anu) lijek. Kada bi se razbolio, liječio bi se Allahovim
govorom. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Kada bi bolovao od neke bolesti,
proučio bi sebi sure El-Felek i En-Nas i pljuckao bi u ruke i potrljao ih po
sebi.” (Muttefekun alejhi)
Uvažavao je prijašnje poslanike. Jedan čovjek mu se
obratio riječima: “O najbolji iz ljudskog roda!”, pa je rekao: “To
je Ibrahim, alejhis-selam!” (Muslim)
Zabranjivao je da ljudi pretjeruju u pogledu njega.
Govorio bi: “Nemojte
pretjerivati u pogledu mene kao što su kršćani pretjerali u pogledu sina
Merjeminog. Ja sam, zaista, samo rob, pa recite: ‘Allahov rob i poslanik.’” (Buhari)
Svakog je pozivao u ovu vjeru, pa makar onaj kojeg
poziva bio dječak. Posjetio je jednog dječaka židova koji je bio na samrti,
sjeo je pored njegove glave i rekao mu: “Prihvati islam!”, pa je
dječak prihvatio islam. (Buhari)
Bio je ponizan prema djeci i u njihova srca sadio je
ispravno vjerovanje. Rekao je Ibn Abbasu: “O mladiću, podučit ću te riječima: čuvaj
Allaha – čuvat će te, čuvaj Allaha – uvijek ćeš Ga naći ispred sebe, kada moliš
– moli Allaha, a kada tražiš pomoć – traži pomoć od Allaha!” (Tirmizi)
Bio je blag i nježan prema svojim ashabima prilikom
podučavanja i javno je pokazivao ljubav koju je osjećao prema njima. Uzeo je za
ruku Muaza, radijallahu anhu, i rekao mu: “Tako mi Allaha, ja te zaista volim!
Savjetujem te, o Muaze, da nikada na kraju namaza ne propustiš reći: ‘O Allahu,
pomozi mi da Te spominjem, da Ti budem zahvalan i da Ti lijepo činim ibadet!’” (Nesai)
Nije se inatio niti je bio ohol. Njegova prsa bila su
široka za svakoga. Jednom prilikom dok je držao hutbu ušao je neki čovjek i
rekao: “O Allahov Poslaniče, izgubljen čovjek došao pitati o svojoj
vjeri, ne zna šta je njegova vjera.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem,
okrenuo se prema njemu, prekinuo je hutbu i otišao kod njega. Tada su mu
donijeli stolicu, pa je sjeo na nju i podučio ga onome čemu je njega Allah
podučio. Nakon toga vratio se i nastavio držati hutbu sve dok je nije dovršio.
(Muslim)
Bio je susretljiv i pažljiv prema omladini. Malik b.
Huvejris, radijallahu anhu, prenosi: “Otišli smo Allahovom Poslaniku,
sallallahu alejhi ve sellem, a bila nas je skupina mladića približnih godina.
Boravili smo kod njega dvadeset noći, pa je pomislio da nam nedostaju porodice.
Upitao nas je koga smo ostavili iza sebe od porodica, pa smo ga obavijestili, a
bio je pažljiv i milostiv. Rekao nam je: ‘Vratite se svojim porodicama, pa ih podučite
i naredite im i klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam!’” (Muttefekun
alejhi)
Bio je učtiv. Nije bio prgavog jezika, niti bi
koristio uvredljive riječi. Bio je stidniji od djevice u njenoj sobi. Imao je
nježne ruke, nikada u životu nije udario nekoga. Aiša, radijallahu anha, kaže:
“Nikada Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije udario nešto svojom
rukom; ni ženu, ni roba, osim kad se bori na Allahovom putu. Nikada se ne bi
svetio radi sebe, nego bi oprostio i halalio. Kada bi mu bilo ponuđeno da
izabere između dvije stvari, izabrao bi lakšu ako nije grijeh prema Allahu.”
Uvijek je bio vedrog lica. Džerir b. Abdullah,
radijallahu anhu, kaže: “Nikada me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, nije ugledao a da mi se nije nasmiješio.”
Spajao je rodbinske veze, bio iskren u govoru,
ispunjavao potrebe nemoćnima. Hatidža, radijallahu anha, rekla mu je: “Ti
održavaš rodbinske veze, govoriš istinu, olakšavaš slabima, udjeljuješ
siromašnima, gostoljubiv si i pomažeš istinu u svim prilikama.”
Bio je dobročinitelj prema svojoj majci. Posjetio je
njen kabur, zaplakao je i rasplakao sve oko sebe, zatim je rekao: “Zatražio
sam dozvolu od svog Gospodara da tražim oprosta za nju, pa mi nije dozvolio, te
sam zatražio dozvolu da posjetim njen kabur, pa mi je dozvolio.” (Muslim)
Oporučivao je pažnju prema komšijama i podsticao na
lijep odnos prema njima. Rekao je Ebu Zerru, radijallahu anhu: “Kada
skuhaš mesnu supu, dolij još vode pa odnesi i svojim komšijama.” (Muslim)
Bio je nježnog srca i nježan prema onima o kojima se
brinuo. Enes, radijallahu anhu, služio ga je deset godina i nikada mu nije
rekao ni “uh” radi nečega, niti za nešto što je uradio: “Zašto si to uradio?”
ili za ono što nije uradio: “Zašto nisi uradio?”
Prema slabima i bolesnima bio je milostiv. Bilo
mu je naređeno da ih predvodi u namazu i da skrati namaz radi njih.
Prema ljudima je bio samilostan i stidan. Beduin se
pomokrio u džamiji, ne znavši da to nije dozvoljeno, pa su ljudi nasrnuli da ga
kazne, a Poslanik im reče: “Ostavite ga dok završi sa nuždom i onda
prospite po njegovoj mokraći kofu ili posudu vode. Poslani ste da olakšavate, a
ne da otežavate!” (Buhari)
Puno je udjeljivao i poklanjao. Nikada nije odbijao
prosjaka niti onoga koji je u potrebi. Hakim b. Hizam, radijallahu anhu,
prenosi: “Zatražio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa
mi je dao, opet sam zatražio, pa mi je dao, i opet sam zatražio, pa mi je dao.”
(Muttefekun alejhi)
Plemenite ruke i mnogo darežljiv. Neki čovjek mu je
došao, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poklonio stado ovaca
koje se proteže između dva brda. Drugi čovjek na njemu je ugledao lijep ogrtač
i rekao: “Daj meni da ga obučem! Kako je samo lijep!”, pa mu ga je Alejhisselam
poklonio. (Buhari)
Bio je lijep i nije jeo osim ono što je lijepo.
Sustezao se od bilo kakve sumnjive hrane ili pića. Jednom je prilikom rekao: “Zna
se desiti da odem kući i nađem jednu datulu na posteljini, pa je dignem do usta
da je pojedem, ali se pobojim da slučajno nije od sadake i bacim je.” (Muttefekun alejhi)
Izrazito je cijenio i poštovao svoje ashabe,
radijallahu anhum, pa makar se radilo i o mladićima. Rekao je o Usami b. Zejdu,
radijallahu anhu, kada je imao samo osamnaest godina: “Oporučujem
vam da se prema njemu lijepo ophodite jer on je jedan od boljih među vama.” (Muslim)
Kada bi se razbolio neko od njegovih ashaba, obišao bi
ga i rastužio se zbog stanja u kojem se nalazi. Posjetio je Sa’da b.
Ubadu, radijallahu anhu, i zatekao ga teško bolesnog, pa je zaplakao.
Bio je odan svojim ashabima. Nikome nije zaboravljao
vrline i žrtvovanja. Zadnji put kada se popeo na minber rekao je: “Oporučujem
vam ensarije, jer su oni moja utroba i najprisniji povjerenici. Izvršili su
svoje obaveze, ostaje još da uzmu svoja prava. Primite zato od dobročinitelja
među njima, a oprostite onima koji loše postupaju!” (Buhari)
Nikada nije zaboravio Hatidžu, radijallahu anha, njene
veličanstvene postupke, velikodušnost i bistrinu njenog promišljanja. Spominjao
ju je po dobru nakon njene smrti, obilazio njenu rodbinu i činio dobročinstvo
njenim prijateljicama.
Naredio je da se pregrade sva vrata od kuća oko
njegove džamije sa kojih se ulazilo direktno u džamiju, osim Ebu Bekrovih,
radijallahu anhu, vrata – iz poštivanja prema njemu.
Iako je bio opterećen velikim emanetom poslanstva, bio
je blag prema svojoj porodici i lijepo se ophodio prema njima. Kada bi ušao u
kuću, bio bi im na usluzi, a kada bi nastupilo vrijeme namaza, otišao bi u
džamiju.
Bio je nježan prema svojoj djeci i unucima i ukazivao
im je poštovanje. Kada bi njegova kćerka Fatima, radijallahu anha, ušla kod
njega, ustao bi, uzeo je za ruku i odveo da sjedne na njegovo mjesto. Hasana,
radijallahu anhu, stavljao bi za svoj vrat i govorio: “O
Allahu, ja ga volim pa ga i Ti zavoli!” (Muttefekun
alejhi) Jednom prilikom izašao je među svoje ashabe, a njegova unuka Umama bila
je na njegovom vratu, te im je kao imam klanjao namaz, pa kada bi otišao na
rukūu, spustio bi je, a kada bi se podigao, ponovo bi je uzeo. (Muttefekun
alejhi)
Osman, radijallahu anhu, opisao je Poslanikovo,
alejhis-selam, ophođenje prema ashabima na sljedeći način: “Družili smo se sa
Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kad bismo bili na putovanju
i kod kuće; on bi obilazio bolesnike, pratio dženaze, išao u boj i pomagao nam
sa malo i puno imetka.” (Ahmed)
Okusio je u životu žestinu i poteškoću. Aiša,
radijallahu anha, prenosi: “Neka žena ušla je kod mene u kuću sa dvoje male
djece i zatražila da joj nešto udijelim kao sadaku, ali nisam pronašla ništa da
joj dadnem osim jedne datule.” (Muttefekun alejhi)
Na svoj stomak vezao je kamen od gladi. Omer,
radijallahu anhu, opisuje: “Zaista sam posvjedočio kako Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, čitav dan gladuje, nije imao ni najgoru vrstu datula da ih
pojede.” (Muslim)
Pogađala su ga najžešća i najbolnija iskušenja:
odrastao je kao siroče, protjeran je iz rodnog zavičaja, tri godine je proveo
pod opsadom, u pećinu se sakrivao od neprijatelja, šestero svoje djece ispratio
je na drugi svijet, kada je činio hidžru, njegov narod krenuo je za njim u
potjeru, licemjeri su protiv njega spletkarili na svakom koraku, popio je
otrov, napravljen mu je sihr i znao je reći: “Uplašen sam radi Allaha onako kako niko drugi
nije bio uplašen i uznemiren sam radi Allaha kako niko drugi nije bio
uznemiren!” I, pored
svih iskušenja, bio je optimista u životu i govorio bi: “Oduševljavaju
me optimizam i lijepa riječ.” (Muttefekun
alejhi)
Okrenuo se od dunjaluka žudeći za nagradom kod Allaha.
Imao je običaj reći: “Meni ništa ne pripada od dunjaluka. Ja sam na
dunjaluku poput putnika koji sjedne u hlad ispod drveta da predahne, a zatim
ustane i napusti ga.” Napustio je ovaj svijet, a ništa od
dunjaluka nije ostalo iza njega. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Kada je
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, umro, nije ostavio iza sebe ni dinara
niti dirhema, ni ovce niti deve, niti je išta oporučio od imetka.” Alija,
radijallahu anhu, opisuje ga riječima: “Nisam vidio ikoga sličnog njemu, ni
prije ni poslije njega.”
O muslimani, naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve
sellem, ispunio je emanet poslanice koja mu je bila povjerena, iskreno je
posavjetovao svoj ummet i rekao je: “Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka
koji je zapalio vatru, pa su skakavci i leptirići navalili da lete prema njoj,
a on ih tjera od vatre. Ja sam vas uhvatio za pojase da ne odete u Vatru, ali
vi bježite od mene.” (Muslim)
Islamski ummet treba mu se odužiti tako što će
ispuniti svoja prava i obaveze prema njemu, poput vjerovanja u njega kao
poslanika i potvrđivanja svega sa čime je došao. Rekao je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem: “Niko neće čuti za mene od ovog ummeta, svejedno
bio jevrej ili kršćanin, a zatim ne povjerovati u ono sa čime sam poslan, a da
neće biti od stanovnika Vatre.” (Muslim)
Od prava koja mu pripadaju kod nas jeste da nam bude
draži od svega drugog, kao što je rekao: “Niko od vas neće biti potpuni vjernik sve dok
mu ne budem draži od njegovog oca i djeteta i svih ljudi.” (Muttefekun alejhi)
Od obaveza ummeta prema njemu jeste da se pokoravaju
njegovim naredbama i da se klone njegovih zabrana. Poslanik, alejhis-salatu
ves-selam, rekao je: “Svi iz mog ummeta ući će u Džennet, osim onih
koji odbiju.” Prisutni upitaše: “A ko će to odbiti, o
Allahov Poslaniče!?” Reče: “Onaj ko mi se pokori – ući će u Džennet, a
onaj ko mi se suprotstavi – takav je odbio.” (Buhari)
Jedno od temeljnih značenja svjedočenja da je on
Allahov poslanik jeste da Allaha ne obožavamo osim onako kako je on propisao,
kao što nam on, alejhis-selam, poručuje: “Dobro se pripazite novotarija u vjeri!”
Od jasnih pokazatelja iskrene ljubavi prema njemu
jeste izučavanje njegovog životopisa, upoznavanje njegove upute i širenje
njegovog poziva/misije širom zemaljske kugle, te da musliman poziva u isto ono
u što je pozivao i on, alejhis-selatu ves-selamu, od tevhida/monoteizma,
vjerskih naredbi, vjerskih ljepota i vrlina.
Onaj ko se ugleda na Resulullaha, sallallahu alejhi ve
sellem, u svojim ibadetima i međuljudskim odnosima, zaslužit će vječni uspjeh i
zadovoljstvo: “Vi u Allahovom Poslaniku imate najljepši
uzor…” (El-Ahzab,
21)
Sreća na dunjaluku i ahiretu postiže se slijeđenjem
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Shodno jačini slijeđenja, bit
će i uputa, ponos i spas. Allah, azze ve dželle, rekao je: “… a ako mu se pokorite, bit ćete od upućenih.” (En-Nur, 54)
Onaj ko mu se pokori, vjera će mu biti ispravna,
dunjaluk uljepšan i prsa proširena, a onaj kome je drago da bude u njegovom
društvu na ahiretu, neka korača njegovom stazom i slijedi njegov sunnet, a
ujedno neka se udalji od svega što je u suprotnosti sa njegovom poslanicom ili
je na neki način narušava. Allah, subhanehu ve teala, rekao je: “Onaj ko se pokori Allahu i Poslaniku, takav će biti sa onima
kojima je Allah svoje blagodati podario od vjerovjesnika, iskrenih, šehida i
dobrih, a divno li su oni društvo.” (En-Nisa, 69)
Znajte da vam je Allah naredio da donosite salavat i
selam na Njegovog Vjerovjesnika rekavši: “Doista Allah i meleki Njegovi
donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete, donosite i vi salavat na
njega i potpuni selam.” (El-Ahzab, 56)
O Allahu, donesi salavat i selam na našeg
vjerovjesnika Muhammeda, budi zadovoljan njegovim pravednim halifama koji su
istinom sudili i pravdu zastupali: Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom, te
svim ostalim plemenitim ashabima, a i nas pridruži njima, o Najdarežljiviji i
Najplemenitiji! Amin!
Prijevod:
Amir I. Smajić
Medina, 7. ramazan, 1438 h. god.
Informativni islamski časopis el-Asr, br. 79.