Zahvala pripada
Allahu, dželle šanuh, jedinom istinskom gospodaru, a salavate i selame šaljemo
Allahovom poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim
ashabima.
Ebu-Muslim
el-Havlani, rhm, jedan je od prvaka i pobožnjaka ovog ummeta. Njegovo ime bilo
je Abdullah b. Suveb[1], a neki pak tvrde Abdullah b.
Sevab ili Esveb, dok drugi spominju još nekoliko verzija.[2] Rodom
je iz Jemena. Islam je primio za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem, ali se nije susreo s njim, pa se tako ubraja u generaciju tabi'ina a
ne u generaciju ashaba, radijallahu anhum.[3]
Imao je počast da
prenosi hadise od nekolicine ashaba, radijallahu anhum, među kojima su Omer b.
el-Hattab, Mu'az b. Džebel, Ebu-'Ubejde b. el-Džerrah, Ebu-Zerr el-Gifari,
'Ubade b. es-Samit idr. Od njega su učili i prenosili mnogi od tabi'ina i onih
nakon njih.[4]
Imam Ebu-Muslim
el-Havlani, rhm, bio je iskušan jednim velikim iskušenjem po kojem je postao
poznat. Naime, neposredno prije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, Esved el-Ansi, lažov iz Jemena, proglasio se Allahovim poslanikom te
pozvao narod da mu povjeruje i da ga slijedi. Prije toga prihvatio je islam
zajedno sa ostalim jemenskim plemenima, ali ubrzo se odmetnuo i počeo lažno
tvrditi da prima objavu i da je počašćen poslanstvom. Bio je izrazito osor i
silan, dotle da je uspio zauzeti nekoliko provincija u Jemenu i uspostaviti
svoju vlast. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je pismo
stanovnicima Jemena i poručio im da mu se odlučno suprostave. Oni su poslušali
Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu i odmah su poveli rat protv
njega, što je okončalo njegovim ubijstvom samo mjesec dana prije Poslanikovog,
sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret. Ansijevo lažno poslanstvo
trajalo je puna četiri mjeseca. Kada je obznanio svoju laž, mnogi od običnog,
neukog svijeta mu je povjerovao, naročito kada je ofrmio vojsku i uspostavio
vlast. Iskrene vjernike nije mogao prevariti i poljuljati. Neki od muslimana
uspjeli su mu umaći i priključiti se drugim plemenima, ali neke je ipak uspio
ubiti, a druge zarobiti i mučiti. Jedan od onih koji su mu se javno
suprostavili bio je imam Ebu-Muslim el-Havlani, rhm. Esved el-Ansi ga je
zarobio, zatim ga je mučio i bičevao zahtjevajući da povjeruje u njegovo
poslanstvo. Ebu-Muslim, rhm, iz dana u dan bio je sve ustrajniji na istini i
žešći u suprostavljanju.[5]
Navodi se da ga je
El-Ansi upitao: "Da li svjedočiš da sam ja Allahov poslanik?",
a on bi rekao: "Ne čujem šta govoriš!" Potom bi ga
upitao: "A, jel' svjedočiš da je Muhammed Allahov poslanik?",
a on bi rekao: "Da, svjedočim!" Ponavljao mu je ista
pitanja nekoliko puta, a Ebu-Muslim bi davao iste odgovore, što bi ga puno
razljutilo.[6]
Kada je lažov Esved
el-Ansi uvidio da je uzaludno sa njim razgovarati, naredio je svojim
pristalicama da zapale veliku vatru i okupe narod. Kada su to uradili, naredio
je da se Ebu-Muslim, rhm, baci u vatru i tako bude opomena svima onima koji
krenu njegovim stopama i odbiju priznati poslanstvo.
Ali, šta je se
desilo? Allah, dželle šanuh, naredio je vatri da bude hladna i spasonosna po
Ebu-Muslima el-Havlanija, isto kao što je naredio da bude hladna i spasonosna
po Ibrahima, alejhis-selam. Vatra mu nije naudila. Ebu-Muslim, rhm, izašao je
iz vatre neozlijeđen. Kada su to ugledali sljedbenici Esveda el-Ansija rekoše
mu: "Ako ne otjeraš ovog čovjeka od nas, upropastit će ti sve
sljedbenike i zavesti ih!" On ih posluša i naredi Ebu-Muslimu,
rhm, da ih što prije napusti.
Ubrzo nakon što je
Uzvišeni Allah spasio Ebu-Muslima, rhm, od vatre ovaj silnik bio je savladan i
ubijen. Nakon kraćeg vremena na ahiret je preselio i Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem. Njegova, sallallahu alejhi ve sellem, smrt
iznenadila je i rastužila sve iskrene vjernike. Ebu-Muslim, rhm, uputio se ka
Medini. Kada je stigao u Medinu, već je za halifu izabran Poslanikov najbliži
prijatelj i najbolji među svim ashabima Ebu-Bekr es-Siddik, radijallahu anhu.
Čim je stigao, Ebu-Muslim se odmah uputi ka Džamiji Allahovog Poslanika,
sallalahu alejhi ve sellem, da u njoj obavi namaz. Kada je privezao jahalicu za
vrata i ušao u džamiju zapazi ga Omer b. el-Hattab, radijallahu ahnu, i ustade
prema njemu.
"Odakle su
ti?" – upita ga Omer.
"Iz
Jemena" – odgovori Ebu-Muslim.
"A šta je bilo
s onim što ga je Lažov spalio u vatri?" – upita Omer.
"To je
Abdullah b. Suveb!" – reče Ebu-Muslim.
"Allahom te
zaklinjem, a jesi li ti on?" – uzviknu Omer.
"Allah zna,
jesam." – odgovori Ebu-Muslim.
Omer, radijallahu
anhu, snažno ga zagrli i zaplaka. Nakon toga, zajedno se uputiše do Ebu-Bekra,
radijallahu anhu. Omer ga postavi da sjedi između njih dvojice i reče: "Neka
je hvaljen Allah koji me nije usmrtio sve dok mi nije pokazao čovjeka iz
Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta s kojom je urađeno ono što je
urađeno s Allahovim miljenikom Ibrahimom, alejhis-selam!"[7]
Spominje se da je
Ebu-Muslim el-Havlani na ahiret preselio 62. godine po Hidžri, a Allah najbolje
zna.[8] O Allahu, smiluj se Ebu-Muslimu i oprosti
mu grijehe!
Amir
I. Smajić
Medina,
09. rebi'u-l-ahir, 1437 god.
[1]
Vidjeti: Buhari, Et-Tarihul-kebir, 5/58; Ibn-Sa'd, Et-Tabakatul-kubra,
7/312.
[2]
Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 34/290; Zehebi, Sijeru
e'alamin-nubela, 4/8.
[3]
Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/745.
[4]
Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 34/290.
[5]
Vidjeti: dr. Sulejman el-Usejm, El-Mumtehanune min ulemail-islam, str.
44.
[6]
Vidjeti: Ibn Abdul-Berr, El-Isti'ab, 4/1758.
[7]
Navedeni događaj između Ebu-Muslima i Esveda el-Ansija zabilježili su Laleka'i
u djelu Keramatu evlijaillah, 138; Ebu Nu'ajm u Hiljetul-evlija,
2/128; Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, 27/200 i drugi lancem prenosilaca od
Abdul-Vehhaba b. Nedžde, on od Isma'ila b. Ajjaša, a on od Šurahbila b. Muslima
koji prenosi događaj. Lanac prenosilaca je slab radi dvije ille / mahane.
Prva, Šurahbil b. Muslim nije baš jak ravija kada se izdvoji sa
predajama, tj. kada niko drugi uz njega ne prenosi dotičnu predaju. Druga,
Šurahbil nije zatekao Ebu-Muslima, tj. nije potvrđen susret među njima, pa je
shodno tome lanac prenosilaca prekinut kao što je na to ukazao hafiz Zehebi
(Vidjeti: Es-Sijer, 4/9). Međutim, Ibn-Ajjaš, rhm, nakon što je prenjeo
ovu predaju, kaže da je lično zatekao ljude iz Jemena, iz Havlana, kako govore
ljudima iz Ansa: "Kezzabov / Lažovov sahibija zapalio je našeg sahibiju
vatrom ali mu ništa nije naudila." Kao da je taj događaj bio poznat i
raširen među narodom. Bilo kako bilo, navedeni događaj spominju mnogi
muslimanski historičari bez negiranja i odbacivanja, što nam ukazuje da ima osnovu.
Također, poznato je da hadiski stručnjaci ne primjenjuju stroge kriterije kada
su posrijedi lanci prenosilaca koji se ne dotiču akide, šerijatskih propisa,
halala i harama isl., naročito ako je riječ o predajama i događajima nakon
smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah najbolje zna.
[8]
Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/745; Ibn-Šakir, Fevatul-vefejat,
2/169.