Iskušenje imama Ebu-Muslima el-Havlanija


Zahvala pripada Allahu, dželle šanuh, jedinom istinskom gospodaru, a salavate i selame šaljemo Allahovom poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Ebu-Muslim el-Havlani, rhm, jedan je od prvaka i pobožnjaka ovog ummeta. Njegovo ime bilo je Abdullah b. Suveb[1], a neki pak tvrde Abdullah b. Sevab ili Esveb, dok drugi spominju još nekoliko verzija.[2] Rodom je iz Jemena. Islam je primio za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali se nije susreo s njim, pa se tako ubraja u generaciju tabi'ina a ne u generaciju ashaba, radijallahu anhum.[3]
Imao je počast da prenosi hadise od nekolicine ashaba, radijallahu anhum, među kojima su Omer b. el-Hattab, Mu'az b. Džebel, Ebu-'Ubejde b. el-Džerrah, Ebu-Zerr el-Gifari, 'Ubade b. es-Samit idr. Od njega su učili i prenosili mnogi od tabi'ina i onih nakon njih.[4]
Imam Ebu-Muslim el-Havlani, rhm, bio je iskušan jednim velikim iskušenjem po kojem je postao poznat. Naime, neposredno prije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Esved el-Ansi, lažov iz Jemena, proglasio se Allahovim poslanikom te pozvao narod da mu povjeruje i da ga slijedi. Prije toga prihvatio je islam zajedno sa ostalim jemenskim plemenima, ali ubrzo se odmetnuo i počeo lažno tvrditi da prima objavu i da je počašćen poslanstvom. Bio je izrazito osor i silan, dotle da je uspio zauzeti nekoliko provincija u Jemenu i uspostaviti svoju vlast. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je pismo stanovnicima Jemena i poručio im da mu se odlučno suprostave. Oni su poslušali Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu i odmah su poveli rat protv njega, što je okončalo njegovim ubijstvom samo mjesec dana prije Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret. Ansijevo lažno poslanstvo trajalo je puna četiri mjeseca. Kada je obznanio svoju laž, mnogi od običnog, neukog svijeta mu je povjerovao, naročito kada je ofrmio vojsku i uspostavio vlast. Iskrene vjernike nije mogao prevariti i poljuljati. Neki od muslimana uspjeli su mu umaći i priključiti se drugim plemenima, ali neke je ipak uspio ubiti, a druge zarobiti i mučiti. Jedan od onih koji su mu se javno suprostavili bio je imam Ebu-Muslim el-Havlani, rhm. Esved el-Ansi ga je zarobio, zatim ga je mučio i bičevao zahtjevajući da povjeruje u njegovo poslanstvo. Ebu-Muslim, rhm, iz dana u dan bio je sve ustrajniji na istini i žešći u suprostavljanju.[5]
Navodi se da ga je El-Ansi upitao: "Da li svjedočiš da sam ja Allahov poslanik?", a on bi rekao: "Ne čujem šta govoriš!" Potom bi ga upitao: "A, jel' svjedočiš da je Muhammed Allahov poslanik?", a on bi rekao: "Da, svjedočim!" Ponavljao mu je ista pitanja nekoliko puta, a Ebu-Muslim bi davao iste odgovore, što bi ga puno razljutilo.[6]
Kada je lažov Esved el-Ansi uvidio da je uzaludno sa njim razgovarati, naredio je svojim pristalicama da zapale veliku vatru i okupe narod. Kada su to uradili, naredio je da se Ebu-Muslim, rhm, baci u vatru i tako bude opomena svima onima koji krenu njegovim stopama i odbiju priznati poslanstvo.
Ali, šta je se desilo? Allah, dželle šanuh, naredio je vatri da bude hladna i spasonosna po Ebu-Muslima el-Havlanija, isto kao što je naredio da bude hladna i spasonosna po Ibrahima, alejhis-selam. Vatra mu nije naudila. Ebu-Muslim, rhm, izašao je iz vatre neozlijeđen. Kada su to ugledali sljedbenici Esveda el-Ansija rekoše mu: "Ako ne otjeraš ovog čovjeka od nas, upropastit će ti sve sljedbenike i zavesti ih!" On ih posluša i naredi Ebu-Muslimu, rhm, da ih što prije napusti.
Ubrzo nakon što je Uzvišeni Allah spasio Ebu-Muslima, rhm, od vatre ovaj silnik bio je savladan i ubijen. Nakon kraćeg vremena na ahiret je preselio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Njegova, sallallahu alejhi ve sellem, smrt iznenadila je i rastužila sve iskrene vjernike. Ebu-Muslim, rhm, uputio se ka Medini. Kada je stigao u Medinu, već je za halifu izabran Poslanikov najbliži prijatelj i najbolji među svim ashabima Ebu-Bekr es-Siddik, radijallahu anhu. Čim je stigao, Ebu-Muslim se odmah uputi ka Džamiji Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, da u njoj obavi namaz. Kada je privezao jahalicu za vrata i ušao u džamiju zapazi ga Omer b. el-Hattab, radijallahu ahnu, i ustade prema njemu.
"Odakle su ti?" – upita ga Omer.
"Iz Jemena" – odgovori Ebu-Muslim.
"A šta je bilo s onim što ga je Lažov spalio u vatri?" – upita Omer.
"To je Abdullah b. Suveb!" – reče Ebu-Muslim.
"Allahom te zaklinjem, a jesi li ti on?" – uzviknu Omer.
"Allah zna, jesam." – odgovori Ebu-Muslim.
Omer, radijallahu anhu, snažno ga zagrli i zaplaka. Nakon toga, zajedno se uputiše do Ebu-Bekra, radijallahu anhu. Omer ga postavi da sjedi između njih dvojice i reče: "Neka je hvaljen Allah koji me nije usmrtio sve dok mi nije pokazao čovjeka iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta s kojom je urađeno ono što je urađeno s Allahovim miljenikom Ibrahimom, alejhis-selam!"[7]
Spominje se da je Ebu-Muslim el-Havlani na ahiret preselio 62. godine po Hidžri, a Allah najbolje zna.[8] O Allahu, smiluj se Ebu-Muslimu i oprosti mu grijehe!

Amir I. Smajić
Medina, 09. rebi'u-l-ahir, 1437 god.




[1] Vidjeti: Buhari, Et-Tarihul-kebir, 5/58; Ibn-Sa'd, Et-Tabakatul-kubra, 7/312.
[2] Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 34/290; Zehebi, Sijeru e'alamin-nubela, 4/8.
[3] Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/745.
[4] Vidjeti: Mizzi, Tehzibul-kemal, 34/290.
[5] Vidjeti: dr. Sulejman el-Usejm, El-Mumtehanune min ulemail-islam, str. 44.
[6] Vidjeti: Ibn Abdul-Berr, El-Isti'ab, 4/1758.
[7] Navedeni događaj između Ebu-Muslima i Esveda el-Ansija zabilježili su Laleka'i u djelu Keramatu evlijaillah, 138; Ebu Nu'ajm u Hiljetul-evlija, 2/128; Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, 27/200 i drugi lancem prenosilaca od Abdul-Vehhaba b. Nedžde, on od Isma'ila b. Ajjaša, a on od Šurahbila b. Muslima koji prenosi događaj. Lanac prenosilaca je slab radi dvije ille / mahane. Prva, Šurahbil b. Muslim nije baš jak ravija kada se izdvoji sa predajama, tj. kada niko drugi uz njega ne prenosi dotičnu predaju. Druga, Šurahbil nije zatekao Ebu-Muslima, tj. nije potvrđen susret među njima, pa je shodno tome lanac prenosilaca prekinut kao što je na to ukazao hafiz Zehebi (Vidjeti: Es-Sijer, 4/9). Međutim, Ibn-Ajjaš, rhm, nakon što je prenjeo ovu predaju, kaže da je lično zatekao ljude iz Jemena, iz Havlana, kako govore ljudima iz Ansa: "Kezzabov / Lažovov sahibija zapalio je našeg sahibiju vatrom ali mu ništa nije naudila." Kao da je taj događaj bio poznat i raširen među narodom. Bilo kako bilo, navedeni događaj spominju mnogi muslimanski historičari bez negiranja i odbacivanja, što nam ukazuje da ima osnovu. Također, poznato je da hadiski stručnjaci ne primjenjuju stroge kriterije kada su posrijedi lanci prenosilaca koji se ne dotiču akide, šerijatskih propisa, halala i harama isl., naročito ako je riječ o predajama i događajima nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah najbolje zna.
[8] Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/745; Ibn-Šakir, Fevatul-vefejat, 2/169.