8. lip 2015.

Da li je Iran "Islamska Republika"?


Piše: uvaženi šejh muhaddis Abdullāh b. Abdur-Rahmān es-Sa'd, hafizehullāh
Kada se desila Īrānska revolucija uzdignuti su mnogi simboli islāma, i od tada se Īrān naziva Islāmskom Republikom. Međutim, stvarnost je u potpunosti drugačija. Īrān je država koja ne može biti udaljenija od islāma.
Dokaz za to imamo u mnogim činjenicama, navest ćemo samo dvije:
Prva, ono što je svima opće poznato, da je vjera šiija, dvanaestoimamaca, a to je zvanični mezheb u Īrānu, vjera širka (mnogoboštva) i džāhilijjeta (paganstva), vjera pretjerivanja i zablude, i vjera zapostavljanja zdravog razuma.
Potvrdu za to nalazimo u mnogim šiitskim kapitalnim djelima. Primjer toga je njihova tvrdnja da je Allāh stvorio nebesa i Zemlju samo radi njihovih imāma, da je Allāh prepustio njihovim imāmima upravljanje kosmosom, da je Allāh stvorio imāme prije svih svjetova na hiljade godina, da je opstanak Zemlje i nebesa usko vezan za prisutnost imāma, da su imāmi ti koji ljudima daju opskrbu, da oni u potpunosti poznaju gajb / tajni i nevidljivi svijet, da je Allāh utjelovljen u imāmima, da je ljubav prema Aliji, radijallāhu 'anhu, dobro djelo nakon kojeg ni jedno loše djelo ne može naškoditi itd.
Druga, da je javno uspostavljanje namaza jedan od najočiglednijih simbola islāma, bez imalo sumnje. Pa, da li vlast u Īrānu obavezuje narod da obavlja namaz, i da li podiže i uzdiže džamije i mesdžide?! Stvarno stanje u Īrānu suprotno je tome.
Za vrijeme izbora u Īrānu, mnoge medijske kuće i novinske agencije detaljno su pokrivali i prenosili rasplet situacije u tim danima. Jedna od tih medijskih kuća bio je Radio BBC-a (British Broadcasting Corporation).
Spomenuta medijska kuća poslala je poseban tim novinara i analitičara u Īrān kako bi pratili razvoj sitacije i rasplet događaja na izborima. Na njihovom čelu bila su dva spikera, a koji su inače poznati na tom radiju: Zejnul-Ābīdin Tevfīk i Ibrāhīm Halīl.
Kaže Zejnul-Ābīdin Tevfīk u jednom od izvještaja:
"Upravo je nastupilo vrijeme ezāna za sabah-namaz u Teherānu. Ali, ako želiš da čuješ ezān, nemoj sjediti u sobi kod kuće, jer nećeš ništa čuti. Ovo je bila jedinstvena prilika da čujemo ezan iz Teherāna, jer napolju nema buke i zvuka sirena, kao što je to slučaj diljem dana i početkom noći. Istina je, moram priznati, nisam čuo zvuk ezāna kako sam stigao u Teherān. Ni ja, niti moj kolega Ibrāhīm Halīl, a ni ostale kolege koje su sa nama. Prije nego sam napisao ovo što vam upravo čitam, upitao sam jednog kolegu, koji nam je bio u pratnji, a inače je iz Teherāna: 'Gdje je ezān? Gdje su džamije u zemlji koja već trideset godina živi u sjeni islāmske revolucije i koja se zove Islāmska Republika?' Tek sada sam spoznao da je vrlo malo džamija u Teherānu, i da su puno udaljene, te da se ezān emituje izrazito prigušenim tonom koji se, u osnovi, i ne čuje od silne buke. Država ne gradi džamije, niti ih gradi narod. Dragi slušaoce, ako si bio ubjeđen da je mnogobrojnost džamija i mnoštvo ezāna, kao što je to slučaj sa arapskim zemljama, dokaz islamijeta u Īrānu, onda ćeš morati sam sebe preispitati.
Gotov pa sam izgubio nadu da ću u nekoj īrānskoj ulici ugledati nešto što simbolizira islām kojeg svi imamo u podsvesti kada se spomene Īrān, sve dok nisam stigao na predizborni skup Ahmedinedžāda. Tada sam vidio kako se žene prekrivaju crnim tradicionalnim īrānskim platnom. Većina žena nije otkrivala osim lice i šake. Međutim, tada je kraj nas prošla parada simpatizera Mejr Husejn Mūsevija, daleko veća i mnogobrojnija od pristalica Ahmedinežāda. Nisam znao da su pristalice Ahmedinežāda pretežno siromasi sve dok nisam ugledao pristalice Mūsevija: skupocijeni prekrivači, djevojke nagizdane, sređene i ukrašene, najskupocjenija odjeća i nakit, mnoštvo nakita uočljivog na vratovima i rukama. Iza djevojaka hodali su mladići, također obučeni u skupocjenu odjeću i raznolikih frizura." (završen citat)
Ovo što je emitovano na BBC-u je sušta istina. Poznato je da većina šiija, džaferiskog mezheba, uopšte ne obavljau namaz, a oni koji klanjaju među njima uvjek spajaju podne i ikindiju, i akšam i jaciju. A kada je u pitanju sabah-namaz, rijetko koga od njih možeš naći da dođe u džamiju. Njihova ulema to zna vrlo dobro.
Ono što ukazuje na njihovu udaljenost od islāma su događaji koji su se zbili u danima protesta protiv predsjednika Īrāna. Vlasti u Īrānu su uhapsile mnoge protestanate, i šta su im uradili? Neki od njih su mučeni u zatvorima, drugi su pregaženi autima (kao što je došlo u izvještajima opozicije), treći su mlaćeni sve do smrti, četvrti su obješeni na stubove za vješanje, kao što je i sama vlast obznanila, pa gdje je taj islām kojeg priziva ta vlast?!
Također, ono što upućuje na njihovu udaljenost od islama je činjenica da ubijaju i progone ulemu i dāije iz ehlissunnetske populacije, kao što se desilo Ahmedu Fetā Zādeh-u i drugima.
Da bi dokučili neprijateljstvo rafidija prema vjeri islāmu, dovoljno je da pogledate šta rade u Īrānu sa osoba koje napuste šiizam, ili sa onih koji pojašnjavaju njihove zablude.

Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 21. ša'ban, 1436 god.