Piše: uvaženi šejh muhaddis Abdullāh
b. Abdur-Rahmān es-Sa'd, hafizehullāh
Kada se desila Īrānska revolucija uzdignuti
su mnogi simboli islāma, i od tada se Īrān naziva Islāmskom Republikom.
Međutim, stvarnost je u potpunosti drugačija. Īrān je država koja ne može biti
udaljenija od islāma.
Dokaz za to imamo u mnogim
činjenicama, navest ćemo samo dvije:
Prva, ono što je svima opće poznato,
da je vjera šiija, dvanaestoimamaca, a to je zvanični mezheb u Īrānu, vjera
širka (mnogoboštva) i džāhilijjeta (paganstva), vjera pretjerivanja i zablude,
i vjera zapostavljanja zdravog razuma.
Potvrdu za to nalazimo u mnogim
šiitskim kapitalnim djelima. Primjer toga je njihova tvrdnja da je Allāh
stvorio nebesa i Zemlju samo radi njihovih imāma, da je Allāh prepustio
njihovim imāmima upravljanje kosmosom, da je Allāh stvorio imāme prije svih svjetova
na hiljade godina, da je opstanak Zemlje i nebesa usko vezan za prisutnost
imāma, da su imāmi ti koji ljudima daju opskrbu, da oni u potpunosti poznaju
gajb / tajni i nevidljivi svijet, da je Allāh utjelovljen u imāmima, da je
ljubav prema Aliji, radijallāhu 'anhu, dobro djelo nakon kojeg ni jedno loše
djelo ne može naškoditi itd.
Druga, da je javno uspostavljanje
namaza jedan od najočiglednijih simbola islāma, bez imalo sumnje. Pa, da li
vlast u Īrānu obavezuje narod da obavlja namaz, i da li podiže i uzdiže džamije
i mesdžide?! Stvarno stanje u Īrānu suprotno je tome.
Za vrijeme izbora u Īrānu, mnoge
medijske kuće i novinske agencije detaljno su pokrivali i prenosili rasplet
situacije u tim danima. Jedna od tih medijskih kuća bio je Radio BBC-a (British Broadcasting Corporation).
Spomenuta medijska kuća poslala je
poseban tim novinara i analitičara u Īrān kako bi pratili razvoj sitacije i
rasplet događaja na izborima. Na njihovom čelu bila su dva spikera, a koji su
inače poznati na tom radiju: Zejnul-Ābīdin Tevfīk i Ibrāhīm Halīl.
Kaže Zejnul-Ābīdin Tevfīk u jednom od
izvještaja:
"Upravo je nastupilo vrijeme
ezāna za sabah-namaz u Teherānu. Ali, ako želiš da čuješ ezān, nemoj sjediti u
sobi kod kuće, jer nećeš ništa čuti. Ovo je bila jedinstvena prilika da čujemo
ezan iz Teherāna, jer napolju nema buke i zvuka sirena, kao što je to slučaj
diljem dana i početkom noći. Istina je, moram priznati, nisam čuo zvuk ezāna
kako sam stigao u Teherān. Ni ja, niti moj kolega Ibrāhīm Halīl, a ni ostale
kolege koje su sa nama. Prije nego sam napisao ovo što vam upravo čitam, upitao
sam jednog kolegu, koji nam je bio u pratnji, a inače je iz Teherāna: 'Gdje je
ezān? Gdje su džamije u zemlji koja već trideset godina živi u sjeni islāmske
revolucije i koja se zove Islāmska Republika?' Tek sada sam spoznao da je vrlo
malo džamija u Teherānu, i da su puno udaljene, te da se ezān emituje izrazito
prigušenim tonom koji se, u osnovi, i ne čuje od silne buke. Država ne gradi
džamije, niti ih gradi narod. Dragi slušaoce, ako si bio ubjeđen da je
mnogobrojnost džamija i mnoštvo ezāna, kao što je to slučaj sa arapskim
zemljama, dokaz islamijeta u Īrānu, onda ćeš morati sam sebe preispitati.
Gotov pa sam izgubio nadu da ću u
nekoj īrānskoj ulici ugledati nešto što simbolizira islām kojeg svi imamo u
podsvesti kada se spomene Īrān, sve dok nisam stigao na predizborni skup
Ahmedinedžāda. Tada sam vidio kako se žene prekrivaju crnim tradicionalnim
īrānskim platnom. Većina žena nije otkrivala osim lice i šake. Međutim, tada je
kraj nas prošla parada simpatizera Mejr Husejn Mūsevija, daleko veća i
mnogobrojnija od pristalica Ahmedinežāda. Nisam znao da su pristalice
Ahmedinežāda pretežno siromasi sve dok nisam ugledao pristalice Mūsevija:
skupocijeni prekrivači, djevojke nagizdane, sređene i ukrašene, najskupocjenija
odjeća i nakit, mnoštvo nakita uočljivog na vratovima i rukama. Iza djevojaka
hodali su mladići, također obučeni u skupocjenu odjeću i raznolikih
frizura." (završen
citat)
Ovo što je emitovano na BBC-u je
sušta istina. Poznato je da većina šiija, džaferiskog mezheba, uopšte ne
obavljau namaz, a oni koji klanjaju među njima uvjek spajaju podne i ikindiju,
i akšam i jaciju. A kada je u pitanju sabah-namaz, rijetko koga od njih možeš
naći da dođe u džamiju. Njihova ulema to zna vrlo dobro.
Ono što ukazuje na njihovu udaljenost
od islāma su događaji koji su se zbili u danima protesta protiv predsjednika
Īrāna. Vlasti u Īrānu su uhapsile mnoge protestanate, i šta su im uradili? Neki
od njih su mučeni u zatvorima, drugi su pregaženi autima (kao što je došlo u
izvještajima opozicije), treći su mlaćeni sve do smrti, četvrti su obješeni na
stubove za vješanje, kao što je i sama vlast obznanila, pa gdje je taj islām
kojeg priziva ta vlast?!
Također, ono što upućuje na njihovu
udaljenost od islama je činjenica da ubijaju i progone ulemu i dāije iz
ehlissunnetske populacije, kao što se desilo Ahmedu Fetā Zādeh-u i drugima.
Da bi dokučili neprijateljstvo
rafidija prema vjeri islāmu, dovoljno je da pogledate šta rade u Īrānu sa osoba
koje napuste šiizam, ili sa onih koji pojašnjavaju njihove zablude.
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 21. ša'ban, 1436 god.