Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom,
Svemilostivom i Milostivom, a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku
Muhammedu, sinu Abdullaha i odabraniku.
Imam ehlis-Sunneta vel-Džema'ata bez premca, imam
el-mubedždžel Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao i podario mu Džennet, je
rekao: "Hvaljen neka je Allah koji je u svakom zemanu, koji je daleko od
vremena poslanstva, ostavio učene ljude koji pozivaju one što skrenuše s pravog
puta na uputu, saburaju na njihovom ezijetu, ozivljavaju Allahovom knjigom one
čija su srca mrtva i usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe.
Koliko je samo onih što ih Iblis ubi pa ga oživiše i onih izgubljenih što ih na
pravi put izvedoše; ali, kako je samo lijep njehov trag po ljude, a kako je
samo ružn trag ljudi po njih!" (Er-Reddu alez-Zenadika
vel-Džehmijje, str. 170)
U vremenu neznanja, obmana, prevrtljivosti i spletkarenja, nije nimalo
čudno da ljudi posumnjaju i u najočiglednije stvari. Ako bi neki čovjek rekao
da sunce i mjesec ne postoje, zasigurno bi našao osobe koje bi mu povjerovale i
slijedile ga u njegovoj tvrdnji. Zbog toga je davno rečeno: "Najteže je
pojasniti ono što je jasno!"
Prije svega, u današnjem vremenu ljudi su iskušani neznalicama,
ali ne običnim neznalicama, jer neznalica je uvjek bilo, nego samoumišljenim
neznalicama koje govore u ime vjere i tako obmanjuju i zavode običan narod. Svemo
tome dodatno su doprinjele savremene društvene mreže koje su olakšale svakom čovjeku,
a ujedno i bezumniku i maloumniku, da se obraća širim masama sa raznim i
upitnim nijetovima, ciljevima i povodima. Osoba se obraća u ime vjere, a možda
se iza ekrana krije najveća neznalica o Allahovoj knjizi i sunnetu Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
S tim u vezi, svjedoci smo kako ljudi sumnjivog znanja i razuma pokušavaju
ubaciti šubhe običnom narodu i poljuljati osnove koje su ljudi prihvatili kao takve,
nakon što su, naravno, detaljno istražene, proučene, pa da kažemo i sažvakane pa
tek onda plasirane širim masama. Najveći razlog toga je primjetan nedostatak učenih
ljudi u islamskom ummetu, iako odjeću i titule učenih nosi izrazito velik broj.
Primarna zadaća učenjaka je da bdiju na braniku vjere kako ne bi ostavili prostora
drugima da se poigravaju sa vjerom i vjerskim znanostima.
Šejhul-islam Tekijuddin Ebul-Abbas Ibn Tejmijje el-Harrani (umro 728
h. god.), rhm, bio je isukana, oštra sablja protiv svakog novotara i inadžije,
protiv svakog ko vjeri prkosi i novotarije uvodi. Gotovo pa da nije ostavio
novotariju i zabludu a da je nije iz temelja srušio i razotkrio one koji je
brane i propagiraju. Iza sebe ostavio je veliko nasljedstvo, pisana djela i fetve;
vrijednost i korist tih djela po ummet - svo bogastvo na dunjaluku ne može ih
zamijeniti.
Međutim, imajući u vidu da je Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, bio
trn u oku svim novotarima, na sve načine su pokušavali da udalje narod od
njegovog znanja. Za vrijeme života bio je zatvaran, protjerivan i potlačen, u
više navrata bivao je udaljivan od olovke i papira, a nakon smrti bilo je više
pokušaja da se unište njegova djela i dokrajče fetve, ali Allah je odredio
nešto drugo.
Kada im je postalo jasno da nisu u stanju zaustaviti oblak
mudrosti iz kojeg je sipala kiša znanja gdje god da prođe i stane, onda su
počeli iznositi laži o njemu i potvarati ga, upravo, za ono protiv čeka se
borio i čitav život založio.
U tom kontekstu, izneseno je na njega nekolicine potvara i laži.
Njegov govor bi se izvlačio iz konteksta. Nerijetko bi citati koje je prenosio
od novotara - pa na njih odgovorao - njemu pripisivali. Potvarali su ga da je
bio naklonjen sufizmu, da je prezirao Alu-bejt, da se pogrdno izražavao
o pojedinim ashabima, da je bio haridžija, da je smatrao Džehennem prolaznim
itd. Lagali su na njega da je tvrdio za Allaha, dželle šanuh, da je tijelo
(poput ljudskog), da je demonstrirao svojim primjerom Allahovo spuštanje na
zemaljsko nebo u zadnjoj trećini noći, da je u osnovi posjeta Poslanikovog,
sallallahu alejhi ve sellem, mezara grijeh i nepokornost, da je svjesno
kontrirao mnogim konsenzusima islamskih učenjaka i mnoge druge potvore. (Vidi:
dr. Halid Abdul-Kadir, Ibn Tejmijje – reddu mufterejat ve munakašetu šubuhat).
Jedna od takvih potvora je tvrdnja da je Ibn
Tejmijje, rhm, bio filozof i propagirao filozofska učenja i teze. Ti
pametnjakovići, koji su inače najveće neznalice o Ibn Tejmijjinim djelima,
zasnovali su svoju tvrdnju na činjenici da je Ibn Tejmijje, rhm, nerijetko
korisitio filozofski rječnik u nekolicini svojih djela, te da je napisao par
djela u kojima vodi raspravu sa filozofima, navodi njihova mišljenja, preferira
jedna a odbacuje druga itd., što nam upućuje da se aktivno i temeljito bavio filozofijom.
Međutim, ovakav način dokazivanja može proći samo kod neukog i neobrazovanog
naroda, kojima je dovoljno glasno viknuti da povjeruju i prihvate ono što im se
govori, pa makar bila i najveća glupost.
Inače, filozofija potiče od
riječi philein i sophia, što bukvalno znači ljubav
prema znanju ili mudrosti. U većem mahu javlja se u VI vijeku
p. n. e. u staroj Grčkoj,
a bila je prisutna i u drugim civilizacijama poput Indijske i Perzijske. Može
definisati kao pokušaj razumjevanja misterija egzistencije i
stvarnosti daleko od svetih objava koje je Allah, dželle šanuh, slao
poslanicima, alejhimus-selam. Muslimani prvi put dolaze u dodir s
filozofijom u 3. hidžretskom stoljeću, u periodu vladavine abasijskog halife
Me'muna, kada je naredio da se poznata filozofska djela prevedu na arapski
jezik. Taj čin prevođenja rezultirao je itekako lošim posljedicama po muslimane.
Zbog filozofije javljaju mnoge devijacije i pogrešna vjerovanja koja do tada
nisu bila prisutna u ummetu. Primjer toga su zabludjele sekte Džehmije i
Mu'tezile, koje su ništa drugo do izrodi grčke filozofije, a nakon toga, iz
Džehmija i Mu'tezila rađaju se Ešarije i Maturidije itd.
Najpoznatiji filozofi koji se dovode u
povezanost sa islamom su El-Kindi (umro 260 h. god.), El-Farabi (umro 339 h.
god.) i Ibn Sina (umro 428 h. god.) Iako su živili u raznim vremenskim
intervalima, ipak najveća odgovornost i zasluga prevođenja, pojašnjavanja i
pisanja o tzv. islamskoj filozofiji pripada upravo njima.
Svakom ko imalo poznaje živod i djelo Šejhul-islama Ibn Tejmijje,
rhm, itekako je jasno da je on, Allah mu se smilovao, bio jedan od najvećih
neprijatelja filozofa i filozofije, radi negativnih konotacija koje je
filozofija proizvela spram ispravnog islamskog vjerovanja na kojem su bile prve
generacije ovog ummeta. Radi njegove velike ljubomore spram Allahove uzvišene
vjere, uložio je najvrjednije što posjeduje od dunjaluka, čitav život, u
odbranu vjere. S tim u vezi, detaljno je izučavao sve zablude s ciljem da ih
dokine iz njihovih temelja i tako u potpunosti uspostavi dokaz nad stvorenjima,
a ujedno da ima opravdanje pred Uzvišenim Allahom da je dostavio znaje i
pojasnio uputu.
Šejhul-islam, rhm, nakon što je u potpunosti spoznao nauke koje
proizilaze iz Kur'ana i Sunneta, detaljno je izučio filozofiju, i to s namjerom
da je u potpunosti razotkrije. Nije ostavio ni jednog poznatog filozofa a da ga
nije kritizirao i pojasnio njegove zablude, kao što će biti predočeno. Znači,
razlog koji je naveo Ibn Tejmijju, rhm, da izučava filozofiju je upravo
averzija i odbojnost prema istoj, te činjenica da je filozofija proizvela
veliku štetu po dini-islam kada se pomiješala sa mnogim islamskim disciplinama,
pa je bilo nužno da se neko posveti tome i razdvoji istinu od zablude. Prema
tome, kako je moguće da je Ibn Tejmijje, rhm, bio filozof a ujedno je
kritizirao i tekfirio utemeljitelje filozofije tipa Platona, Aristotela, pa čak
i one koji se pripisuju islamu poput Ibn Sine, Ibn Seb'ina, Ibn Arabija idr.!?
Kako je moguće da je Ibn Tejmijje, rhm, bio filozof kad je veliki dio svog
naučnog rada upravo posvetio odgovoru filozofima!? Kako bi zvučalo da za nekoga
kažemo da je bio kršćanin samo zato što je detaljno izučio kršćanstvo pa
koristio kršćansku terminologiju kada vodi raspravu s njima (kako bi lakše i
razumnije dostavio poruku i pouku), a ujedno ista osoba negira temelje i osnove
(iskrivljenog) kršćanstva, ne prihvata njihova ubjeđenja, naziva ih
nevjernicima itd.!? Upravo, idući logikom ovih pametnjakovića (iako oni
spočitavaju sljedbenicima Ibn Tejmijje da nemaju logike) trebali bi reći za Ibn
Tejmijju, rhm, da je bio kršćanin, zato što je Ibn Tejmijje, rhm, na identičan
način odgovorao kršćanima u svom poznatom djelu El-Dževabus-sahih li
men beddele dinel-Mesih. Izučio je kršćanstvo iz njegovih temelja, spoznao
njihovu terminologiju, pa ih na osnovu toga obavezivao njihovim dokazima, i to
iz njihovih izvora, da priznaju svoju neautentičnost u vjeri i zabludu,
identično onome što je učinio s filozofima. Međutim, ljudi koji imaju vidljiv
nedostatak u logici, ne mogu dokučiti da u raspravi moraš prihvatiti pojedine
teze suparnika i spustit se na njegov nivo kako bi došao do cilja, a to je da
mu dokažeš njegovu neispravnost, i to uz pravdu i jasne dokaze.
Na stotinama mjesta u svojim djelima Ibn Tejmijje, rhm, žestoko je
kritizirao filozofiju i poznate filozofe, te pojašnjavao njihove zablude i
udaljenost od vjere.
U djelu Es-Safedije (1/223) Ibn Tejmijje, rhm, filozofe
opisuje sljedećim riječima: "Oni su od najudaljenih ljudi kada je riječ
o znaju i dobrim djelima; nevjernici od kršćana i židova plemenitiji su u
odnosu spram znanja i dobrih djela od njih, i to s više aspekata."
Na drugom mjestu u istom djelu (2/227) tvrdi: "Svako onaj
ko spozna suštinu njihovog govora i suštinu onoga s čime su došli poslanici,
sasvim mu je jasno da su u očitoj kontradiktornosti (...) Naprotiv, njihovo
ubjeđenje na kraju se vraća na to da ne vjeruju u Allaha, niti Njegove knjige,
niti meleke, niti poslanike, niti proživljenje nakon smrti. Oni su goreg stanja
od židova i kršćana."
Naprotiv, nekoliko kompletnih djela Ibn Tejmijje, rhm, napisao je
kao odgovor filozofima i njihovim podbačajima apologetičarima (ulema
ilmul-kelama), poput djela Bejanu telbisl-džehmijje fi te'sisi
bida'ihimul-kelamijje, te djelo En-Nubuvvat i mnoga druga djela.
Naročito treba istaći djelo Er-Reddu 'alel-mentikijjin ili Nasihutu
ehlil-iman fir-reddi ala mentikil-Junan (odgovor na grčku filozofiju) u
kojem je srušio filozofiju i filozofe do temelja, naroćito u uvodnom dijelu.
Gotvo da ne postoji djelo Ibn Tejmijje, rhm, a da u njemu nije upozorio na
filozofe i pojasnio negativnost i štetnost filozofije.
U djelu Iktidaus-siratil-mustekim (2/396-397) kaže za
sljedbenike Aristotela da su: "... na krajnjoj granici neznanja i
zablude."
Kaže u djelu El-Istikame (2/170): "Postoj govor
koji se naziva znanjem, ali je u stvarnosti neznanje, poput mnogog govora
filozofa..."
Zatim, Ibn Tejmijje, rhm, u djelu El-Dževabus-Sahih (1/344)
ističe: "Mušrici, idolopoklonici obožavali su isklesane kipove koji
imaju sjene, i to je bila vjera Rimljana i Grka, i to je upravo vjera filozofa
u Makedoniji i Atini, poput Aristotela i njemu sličnih...", a zatim,
nekoliko stranica poslije ističe da su predislamski arapi, idolopoklonici bili
na boljoj vjeri od ovih filozofa.
Na drugom mjestu, Ibn Tejmijje, rhm, odgovorio je poznatom
sufijskom autoritetu Eš-Šaziliju rekavši: "Eš-Šazili i njemu slični iz
potonjih generacija vraćaju se na sufijske knjige u kojima se nalaze mnoge
stvari koje su zasnovane na filozofskim temeljima i osnovama koje su suprotne
vjeri muslimana. Oni to prihvataju a ne poznaju suštinu tog govora niti šta se
u njemu nalazi od batila koji je u suprotnosti sa vjerom islamom." (Er-Reddu
ale-š-Šazili, str. 38)
Dragi brate i sestro, pogledajte samo ovaj govor Ibn Tejmijje,
rhm, i biće vam jasan njegov stav o filozofiji. Kaže, Allah mu se smilovao: "Općenito
je poznato svima da filozofi i apologetičari prednjače nad svim drugim ljudima
u zastupanju zablude i odbijanju istine u svojim tezama i dokazivanjima. Gotov
da ne postoji nijedno pitanje o kojem su diskutovali a da to nije prisutno u
njemu. Sjećam se da sam jednom prilikom rekao osobi koja ih je branila i koja
je zadivljena njima, a ja sam tada bio mlad, neposredno nakon što sam postao
punoljetan: 'Sve što govore ti (filozofi) je batil (ništavno, odbačeno),
svejedno radilo se o njihovim dokazima ili pitanjima o kojima diskutuju. Nekada
kažu nešto što je istina, ali za to navode dokaze koji su slabi, ili je to što
su rekli u osnovi batil. (...) Zaista ćeš ih naći da najviše sumnjaju i da su
najviše prevrtljivi i izgubljeni među svim ljudima, te da su najslabiji među
ljudima u znanju i čvrstom ubjeđenju. To oni sami osjete kod sebe a i običan
narod to svjedoči i tvrdi za njih. Dokaza za to je daleko mnogo da bi se ovdje
spomenuli.'" (Medžmu'ul-fetava, 4/27)
Također, u istom kontekstu je rekao: "Filozofi su najveće
neznalice o ilahijjatima (nauka o Bogu) i najudaljeni ljudi od istine..."
(Medžmu'ul-fetava, 19/163)
Dalje ističe: "Poznato je da su oni koji veličaju
filozofiju i ilmul-kelam, te vjeruju u ono što se u te dvije znanosti zastupa,
od najudaljenijih ljudi u poznavanju i slijeđenju hadisa. Ta stvar je
opipljiva. Kada otkriješ njihovo pravo stanje vidjet ćeš da su najveće
neznalice spram govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i
njegovog života, tajnog i javnog. Pa čak, vidjet ćeš da je mnogi običan (neuki)
narod znaniji od njih u tome. Vidjet ćeš da ne prave razliku između onoga što
je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga što nije rekao, dotle
da ne prave razliku između hadisa koji je mutevatir i hadisa koji je mevdu'u
(apokrifan). Dovoljno je da pronađu ono što se podudara s njihovim ubjeđenjima,
ne osvrćući se na to da li je laž ili ne." (Medžmu'ul-fetava,
4/95)
Zaista je mnogo citata Šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, u kojima
pogrdno govori o filozofiji koji bi se mogli ovdje spomenuti, dovoljno da bi se
napisali zasebni tomovi, a pametnom insanu je i išaret dovoljan. Prema tome,
tvrditi za takvog učenjaka - koji je proveo čitav život u borbi protiv
filozofije – da je bio filozof je zasita velika uvreda i prijestup prema tom
imamu, Allah mu se smilovao.
Ibn Tejmijje, rhm, je bio samo jedan od učenjaka u nizu koji su
kritizirali filozofiju. Uputa s kojom su došli poslanici, alejhimus-selam, od
Allaha čini nas neovisnim od svakog vida filozofije. Poslanici su došli s
objavom, jasnom istinom i uputom, kojoj laž ne može prići ni sa jedne strane. A
filozofi, njihova vjera je u sumnjama, vesvesama, pretpostavkama i zabludama.
Vjera poslanika, alejhimus-selam, se podudara s prirodom čovjeka, razumna je
svakom, jača ubjeđenje i iman, za razliku od vjere filozofa koja iz dana u dan
povećava sumnje i nejasnoće. U slijeđenju poslanika je sav hajr i bereket, a u
slijeđenju filozofa je savo zlo i zabluda.
Allah, dželle šanuh, najbolje zna!
Amir I.
Smajić
Medina,
08. džumadel-evvel, 1436 god.