26 Feb 2015

Da li je šejhul-islam Ibn Tejmijje bio filozof?


Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, Svemilostivom i Milostivom, a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, sinu Abdullaha i odabraniku.
Imam ehlis-Sunneta vel-Džema'ata bez premca, imam el-mubedždžel Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao i podario mu Džennet, je rekao: "Hvaljen neka je Allah koji je u svakom zemanu, koji je daleko od vremena poslanstva, ostavio učene ljude koji pozivaju one što skrenuše s pravog puta na uputu, saburaju na njihovom ezijetu, ozivljavaju Allahovom knjigom one čija su srca mrtva i usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe. Koliko je samo onih što ih Iblis ubi pa ga oživiše i onih izgubljenih što ih na pravi put izvedoše; ali, kako je samo lijep njehov trag po ljude, a kako je samo ružn trag ljudi po njih!" (Er-Reddu alez-Zenadika vel-Džehmijje, str. 170)
U vremenu neznanja, obmana, prevrtljivosti i spletkarenja, nije nimalo čudno da ljudi posumnjaju i u najočiglednije stvari. Ako bi neki čovjek rekao da sunce i mjesec ne postoje, zasigurno bi našao osobe koje bi mu povjerovale i slijedile ga u njegovoj tvrdnji. Zbog toga je davno rečeno: "Najteže je pojasniti ono što je jasno!"
Prije svega, u današnjem vremenu ljudi su iskušani neznalicama, ali ne običnim neznalicama, jer neznalica je uvjek bilo, nego samoumišljenim neznalicama koje govore u ime vjere i tako obmanjuju i zavode običan narod. Svemo tome dodatno su doprinjele savremene društvene mreže koje su olakšale svakom čovjeku, a ujedno i bezumniku i maloumniku, da se obraća širim masama sa raznim i upitnim nijetovima, ciljevima i povodima. Osoba se obraća u ime vjere, a možda se iza ekrana krije najveća neznalica o Allahovoj knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
S tim u vezi, svjedoci smo kako ljudi sumnjivog znanja i razuma pokušavaju ubaciti šubhe običnom narodu i poljuljati osnove koje su ljudi prihvatili kao takve, nakon što su, naravno, detaljno istražene, proučene, pa da kažemo i sažvakane pa tek onda plasirane širim masama. Najveći razlog toga je primjetan nedostatak učenih ljudi u islamskom ummetu, iako odjeću i titule učenih nosi izrazito velik broj. Primarna zadaća učenjaka je da bdiju na braniku vjere kako ne bi ostavili prostora drugima da se poigravaju sa vjerom i vjerskim znanostima.
Šejhul-islam Tekijuddin Ebul-Abbas Ibn Tejmijje el-Harrani (umro 728 h. god.), rhm, bio je isukana, oštra sablja protiv svakog novotara i inadžije, protiv svakog ko vjeri prkosi i novotarije uvodi. Gotovo pa da nije ostavio novotariju i zabludu a da je nije iz temelja srušio i razotkrio one koji je brane i propagiraju. Iza sebe ostavio je veliko nasljedstvo, pisana djela i fetve; vrijednost i korist tih djela po ummet - svo bogastvo na dunjaluku ne može ih zamijeniti.
Međutim, imajući u vidu da je Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, bio trn u oku svim novotarima, na sve načine su pokušavali da udalje narod od njegovog znanja. Za vrijeme života bio je zatvaran, protjerivan i potlačen, u više navrata bivao je udaljivan od olovke i papira, a nakon smrti bilo je više pokušaja da se unište njegova djela i dokrajče fetve, ali Allah je odredio nešto drugo.
Kada im je postalo jasno da nisu u stanju zaustaviti oblak mudrosti iz kojeg je sipala kiša znanja gdje god da prođe i stane, onda su počeli iznositi laži o njemu i potvarati ga, upravo, za ono protiv čeka se borio i čitav život založio.
U tom kontekstu, izneseno je na njega nekolicine potvara i laži. Njegov govor bi se izvlačio iz konteksta. Nerijetko bi citati koje je prenosio od novotara - pa na njih odgovorao - njemu pripisivali. Potvarali su ga da je bio naklonjen sufizmu, da je prezirao Alu-bejt, da se pogrdno izražavao o pojedinim ashabima, da je bio haridžija, da je smatrao Džehennem prolaznim itd. Lagali su na njega da je tvrdio za Allaha, dželle šanuh, da je tijelo (poput ljudskog), da je demonstrirao svojim primjerom Allahovo spuštanje na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini noći, da je u osnovi posjeta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mezara grijeh i nepokornost, da je svjesno kontrirao mnogim konsenzusima islamskih učenjaka i mnoge druge potvore. (Vidi: dr. Halid Abdul-Kadir, Ibn Tejmijje – reddu mufterejat ve munakašetu šubuhat).
Jedna od takvih potvora je tvrdnja da je Ibn Tejmijje, rhm, bio filozof i propagirao filozofska učenja i teze. Ti pametnjakovići, koji su inače najveće neznalice o Ibn Tejmijjinim djelima, zasnovali su svoju tvrdnju na činjenici da je Ibn Tejmijje, rhm, nerijetko korisitio filozofski rječnik u nekolicini svojih djela, te da je napisao par djela u kojima vodi raspravu sa filozofima, navodi njihova mišljenja, preferira jedna a odbacuje druga itd., što nam upućuje da se aktivno i temeljito bavio filozofijom. Međutim, ovakav način dokazivanja može proći samo kod neukog i neobrazovanog naroda, kojima je dovoljno glasno viknuti da povjeruju i prihvate ono što im se govori, pa makar bila i najveća glupost.
Inače, filozofija potiče od riječi philein i sophia, što bukvalno znači ljubav prema znanju ili mudrosti. U većem mahu javlja se u VI vijeku p. n. e. u staroj Grčkoj, a bila je prisutna i u drugim civilizacijama poput Indijske i Perzijske. Može definisati kao pokušaj razumjevanja misterija egzistencije i stvarnosti daleko od svetih objava koje je Allah, dželle šanuh, slao poslanicima, alejhimus-selam. Muslimani prvi put dolaze u dodir s filozofijom u 3. hidžretskom stoljeću, u periodu vladavine abasijskog halife Me'muna, kada je naredio da se poznata filozofska djela prevedu na arapski jezik. Taj čin prevođenja rezultirao je itekako lošim posljedicama po muslimane. Zbog filozofije javljaju mnoge devijacije i pogrešna vjerovanja koja do tada nisu bila prisutna u ummetu. Primjer toga su zabludjele sekte Džehmije i Mu'tezile, koje su ništa drugo do izrodi grčke filozofije, a nakon toga, iz Džehmija i Mu'tezila rađaju se Ešarije i Maturidije itd.
Najpoznatiji filozofi koji se dovode u povezanost sa islamom su El-Kindi (umro 260 h. god.), El-Farabi (umro 339 h. god.) i Ibn Sina (umro 428 h. god.) Iako su živili u raznim vremenskim intervalima, ipak najveća odgovornost i zasluga prevođenja, pojašnjavanja i pisanja o tzv. islamskoj filozofiji pripada upravo njima.
Svakom ko imalo poznaje živod i djelo Šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, itekako je jasno da je on, Allah mu se smilovao, bio jedan od najvećih neprijatelja filozofa i filozofije, radi negativnih konotacija koje je filozofija proizvela spram ispravnog islamskog vjerovanja na kojem su bile prve generacije ovog ummeta. Radi njegove velike ljubomore spram Allahove uzvišene vjere, uložio je najvrjednije što posjeduje od dunjaluka, čitav život, u odbranu vjere. S tim u vezi, detaljno je izučavao sve zablude s ciljem da ih dokine iz njihovih temelja i tako u potpunosti uspostavi dokaz nad stvorenjima, a ujedno da ima opravdanje pred Uzvišenim Allahom da je dostavio znaje i pojasnio uputu.
Šejhul-islam, rhm, nakon što je u potpunosti spoznao nauke koje proizilaze iz Kur'ana i Sunneta, detaljno je izučio filozofiju, i to s namjerom da je u potpunosti razotkrije. Nije ostavio ni jednog poznatog filozofa a da ga nije kritizirao i pojasnio njegove zablude, kao što će biti predočeno. Znači, razlog koji je naveo Ibn Tejmijju, rhm, da izučava filozofiju je upravo averzija i odbojnost prema istoj, te činjenica da je filozofija proizvela veliku štetu po dini-islam kada se pomiješala sa mnogim islamskim disciplinama, pa je bilo nužno da se neko posveti tome i razdvoji istinu od zablude. Prema tome, kako je moguće da je Ibn Tejmijje, rhm, bio filozof a ujedno je kritizirao i tekfirio utemeljitelje filozofije tipa Platona, Aristotela, pa čak i one koji se pripisuju islamu poput Ibn Sine, Ibn Seb'ina, Ibn Arabija idr.!? Kako je moguće da je Ibn Tejmijje, rhm, bio filozof kad je veliki dio svog naučnog rada upravo posvetio odgovoru filozofima!? Kako bi zvučalo da za nekoga kažemo da je bio kršćanin samo zato što je detaljno izučio kršćanstvo pa koristio kršćansku terminologiju kada vodi raspravu s njima (kako bi lakše i razumnije dostavio poruku i pouku), a ujedno ista osoba negira temelje i osnove (iskrivljenog) kršćanstva, ne prihvata njihova ubjeđenja, naziva ih nevjernicima itd.!? Upravo, idući logikom ovih pametnjakovića (iako oni spočitavaju sljedbenicima Ibn Tejmijje da nemaju logike) trebali bi reći za Ibn Tejmijju, rhm, da je bio kršćanin, zato što je Ibn Tejmijje, rhm, na identičan način odgovorao kršćanima u svom poznatom djelu El-Dževabus-sahih li men beddele dinel-Mesih. Izučio je kršćanstvo iz njegovih temelja, spoznao njihovu terminologiju, pa ih na osnovu toga obavezivao njihovim dokazima, i to iz njihovih izvora, da priznaju svoju neautentičnost u vjeri i zabludu, identično onome što je učinio s filozofima. Međutim, ljudi koji imaju vidljiv nedostatak u logici, ne mogu dokučiti da u raspravi moraš prihvatiti pojedine teze suparnika i spustit se na njegov nivo kako bi došao do cilja, a to je da mu dokažeš njegovu neispravnost, i to uz pravdu i jasne dokaze.
Na stotinama mjesta u svojim djelima Ibn Tejmijje, rhm, žestoko je kritizirao filozofiju i poznate filozofe, te pojašnjavao njihove zablude i udaljenost od vjere.
U djelu Es-Safedije (1/223) Ibn Tejmijje, rhm, filozofe opisuje sljedećim riječima: "Oni su od najudaljenih ljudi kada je riječ o znaju i dobrim djelima; nevjernici od kršćana i židova plemenitiji su u odnosu spram znanja i dobrih djela od njih, i to s više aspekata."
Na drugom mjestu u istom djelu (2/227) tvrdi: "Svako onaj ko spozna suštinu njihovog govora i suštinu onoga s čime su došli poslanici, sasvim mu je jasno da su u očitoj kontradiktornosti (...) Naprotiv, njihovo ubjeđenje na kraju se vraća na to da ne vjeruju u Allaha, niti Njegove knjige, niti meleke, niti poslanike, niti proživljenje nakon smrti. Oni su goreg stanja od židova i kršćana."
Naprotiv, nekoliko kompletnih djela Ibn Tejmijje, rhm, napisao je kao odgovor filozofima i njihovim podbačajima apologetičarima (ulema ilmul-kelama), poput djela Bejanu telbisl-džehmijje fi te'sisi bida'ihimul-kelamijje, te djelo En-Nubuvvat i mnoga druga djela. Naročito treba istaći djelo Er-Reddu 'alel-mentikijjin ili Nasihutu ehlil-iman fir-reddi ala mentikil-Junan (odgovor na grčku filozofiju) u kojem je srušio filozofiju i filozofe do temelja, naroćito u uvodnom dijelu. Gotvo da ne postoji djelo Ibn Tejmijje, rhm, a da u njemu nije upozorio na filozofe i pojasnio negativnost i štetnost filozofije.
U djelu Iktidaus-siratil-mustekim (2/396-397) kaže za sljedbenike Aristotela da su: "... na krajnjoj granici neznanja i zablude."
Kaže u djelu El-Istikame (2/170): "Postoj govor koji se naziva znanjem, ali je u stvarnosti neznanje, poput mnogog govora filozofa..."
Zatim, Ibn Tejmijje, rhm, u djelu El-Dževabus-Sahih (1/344) ističe: "Mušrici, idolopoklonici obožavali su isklesane kipove koji imaju sjene, i to je bila vjera Rimljana i Grka, i to je upravo vjera filozofa u Makedoniji i Atini, poput Aristotela i njemu sličnih...", a zatim, nekoliko stranica poslije ističe da su predislamski arapi, idolopoklonici bili na boljoj vjeri od ovih filozofa.
Na drugom mjestu, Ibn Tejmijje, rhm, odgovorio je poznatom sufijskom autoritetu Eš-Šaziliju rekavši: "Eš-Šazili i njemu slični iz potonjih generacija vraćaju se na sufijske knjige u kojima se nalaze mnoge stvari koje su zasnovane na filozofskim temeljima i osnovama koje su suprotne vjeri muslimana. Oni to prihvataju a ne poznaju suštinu tog govora niti šta se u njemu nalazi od batila koji je u suprotnosti sa vjerom islamom." (Er-Reddu ale-š-Šazili, str. 38)
Dragi brate i sestro, pogledajte samo ovaj govor Ibn Tejmijje, rhm, i biće vam jasan njegov stav o filozofiji. Kaže, Allah mu se smilovao: "Općenito je poznato svima da filozofi i apologetičari prednjače nad svim drugim ljudima u zastupanju zablude i odbijanju istine u svojim tezama i dokazivanjima. Gotov da ne postoji nijedno pitanje o kojem su diskutovali a da to nije prisutno u njemu. Sjećam se da sam jednom prilikom rekao osobi koja ih je branila i koja je zadivljena njima, a ja sam tada bio mlad, neposredno nakon što sam postao punoljetan: 'Sve što govore ti (filozofi) je batil (ništavno, odbačeno), svejedno radilo se o njihovim dokazima ili pitanjima o kojima diskutuju. Nekada kažu nešto što je istina, ali za to navode dokaze koji su slabi, ili je to što su rekli u osnovi batil. (...) Zaista ćeš ih naći da najviše sumnjaju i da su najviše prevrtljivi i izgubljeni među svim ljudima, te da su najslabiji među ljudima u znanju i čvrstom ubjeđenju. To oni sami osjete kod sebe a i običan narod to svjedoči i tvrdi za njih. Dokaza za to je daleko mnogo da bi se ovdje spomenuli.'" (Medžmu'ul-fetava, 4/27)
Također, u istom kontekstu je rekao: "Filozofi su najveće neznalice o ilahijjatima (nauka o Bogu) i najudaljeni ljudi od istine..." (Medžmu'ul-fetava, 19/163)
Dalje ističe: "Poznato je da su oni koji veličaju filozofiju i ilmul-kelam, te vjeruju u ono što se u te dvije znanosti zastupa, od najudaljenijih ljudi u poznavanju i slijeđenju hadisa. Ta stvar je opipljiva. Kada otkriješ njihovo pravo stanje vidjet ćeš da su najveće neznalice spram govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog života, tajnog i javnog. Pa čak, vidjet ćeš da je mnogi običan (neuki) narod znaniji od njih u tome. Vidjet ćeš da ne prave razliku između onoga što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga što nije rekao, dotle da ne prave razliku između hadisa koji je mutevatir i hadisa koji je mevdu'u (apokrifan). Dovoljno je da pronađu ono što se podudara s njihovim ubjeđenjima, ne osvrćući se na to da li je laž ili ne." (Medžmu'ul-fetava, 4/95)
Zaista je mnogo citata Šejhul-islama Ibn Tejmijje, rhm, u kojima pogrdno govori o filozofiji koji bi se mogli ovdje spomenuti, dovoljno da bi se napisali zasebni tomovi, a pametnom insanu je i išaret dovoljan. Prema tome, tvrditi za takvog učenjaka - koji je proveo čitav život u borbi protiv filozofije – da je bio filozof je zasita velika uvreda i prijestup prema tom imamu, Allah mu se smilovao.
Ibn Tejmijje, rhm, je bio samo jedan od učenjaka u nizu koji su kritizirali filozofiju. Uputa s kojom su došli poslanici, alejhimus-selam, od Allaha čini nas neovisnim od svakog vida filozofije. Poslanici su došli s objavom, jasnom istinom i uputom, kojoj laž ne može prići ni sa jedne strane. A filozofi, njihova vjera je u sumnjama, vesvesama, pretpostavkama i zabludama. Vjera poslanika, alejhimus-selam, se podudara s prirodom čovjeka, razumna je svakom, jača ubjeđenje i iman, za razliku od vjere filozofa koja iz dana u dan povećava sumnje i nejasnoće. U slijeđenju poslanika je sav hajr i bereket, a u slijeđenju filozofa je savo zlo i zabluda.
Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Amir I. Smajić
Medina, 08. džumadel-evvel, 1436 god.