3 Dec 2012

Zabranjene zakletve

Allah, subhanehu ve te'ala, je naš Gospodar i Gospodar svih svjetova. On je uzvišen i daleko od svake manjkavosti koju Mu stvorenja, svjesno ili nesvjesno, pripisuju i niko Mu ravan nije: “Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga što oni govore!”[1] Iz neživog stvara živo, a iz živog neživo i sva stvorenja su Njega potrebna, a On, dželle šanuhu, neovisan je od svakog: “O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan. Ako hoće, ukloniće vas i nova stvorenja dovesti, to Allahu nije teško.”[2] Radi Njegove veličanstvenosti sva stvorenja ga slave, veličaju i obožavaju, svi osim nepokornih džinna i ljudi: “Njega veličaju sedmera nebesa i Zemlja i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta.”[3]
Uzvišeni Allah nam, zabranjujući nam da poistovjećujemo stvorenja s Njim, kaže: “Zato ne pripisujte Allahu sudruge, a već ste spoznali!”[4] – tj. spoznali ste da Allah nema sudruga i da Mu niko nije ravan u stvaranju, opskrbi, odredbi i ibadetu, pa kako onda da obožavate uz Njega druga božanstva nakon što ste spoznali tu istinu?! – to je, zaista, najveće čudo i maloumnost![5] Međutim, citirani ajet nosi opširnije značenje od toga. On, zapravo, obuhvata i ono što je na manjem stepenu od činjenja ibadeta nekom mimo Allaha. Zato Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Pod sudruzima (ar. el-endad) misli se na širk koji je skriveniji od hoda mrava na crnom kamenu u tamnoj noći. To je da kažeš: ‛Tako mi Allaha i tvoga života!’ ili: ‛Tako mi moga života!’ ili da kažeš: ‛Da nije njegovog psa došli bi nam kradljivci!’ ili: ‛Da nema patke u kući došli bi nam kradljivci!’ ili kada čovjek kaže svome prijatelju: ‛Ono što hoćete Allah i ti...’ ili: ‛Da nije bilo Allaha i toga i toga...’ Nemoj spominjati ‛toga i toga’ jer sve to je širk.”[6] Šejh Abdurrahman b. Hasan (umro 1285. h. god.) pojašnjavajući općenitost ovog ajeta kaže: “Znaj da poistovjećivanje stvorenja s Allahom biva na jedan od dva načina: prvi: da se učini neko Allahu ravnim tako što mu se čini (upućuje) neka od vrsta ibadeta, a to je veliki širk; i drugi: ono što spada u mali širk, a to je kao kada čovjek kaže: ‛Ono što hoćete Allah i ti!’ ili: ‛Da nema Allaha i tebe!’ ili: djelimično uljepšavanje ibadeta u očima drugih...”[7]
Znajte, dragi brate i sestro, da je svaki musliman dužan upotpuniti svoje vjerovanje, tj. ostvariti tevhid koji je glavni povod ulaska u Džennet. A da bi postigao taj stepen, mora očistiti svoje vjerovaje od svih primjesa poistovjećivanja drugih s Uzvišenim Allahom, pa makar se radilo o onome što čovjek učini nehotice tako što mu pređe preko jezika, poput zakletvi drugim mimo Njega, subhanehu ve te'ala, jer i to je jedna vrsta činjenja drugih Allahu ravnim. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima upravo zabranio zaklinjanje nečim mimo Uzvišenog Allaha da bi očuvao vjerovanje od onoga što ga narušava ili umanjuje. U pogledu toga spomenut ćemo nekoliko hadisa:
- Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko se od vas zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti!”[8] Imam Nevevi (umro 676. h. god.) kaže: “Mudrost u zabrani zaklinjanja drugim mimo Allaha ogleda se u tome da je zaklinjanje nečim vid veličanja istoga, a istinsko veličanje dolikuje samo Allahu, pa je zato zabranjeno druge dizati na isti taj stepen.”[9] Hafiz Ibn Hadžer (umro 852. h. god.) dodatno pojašnjava ovaj hadis, pa kaže: “Njegova spoljašnost ukazuje na to da je zakletva dozvoljena samo Allahom, ali učenjaci su jednoglasni da je ispravno zaklinjati se Allahom, te Njegovim bićem i Njegovim uzvišenim svojstvima.”[10] – tj. spomenuto ulazi u značenje zaklinjanja Allahom.
- Abdurrahman b. Semure, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima niti tagutima!”[11]
- Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: “Nemojte se zaklinjati očevima niti majkama niti kipovima. Nemojte se zaklinjati osim Allahom, a ni Allahom se ne kunite osim iskreno.”[12]
- Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zaklinjite se očevima vašim! Onaj ko se zakune Allahom neka iskren bude, a onaj kome se drugi zakune Allahom neka bude zadovoljan s tim. Onaj ko ne bude zadovoljan s Allahom, takav nije od Allaha.”[13] – tj. prekinuo je vezu s Allahom.[14]
- Sa'd b. Ubejde prenosi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, čuo čovjeka kako se kune: “Ne, tako mi Kabe!”, pa mu reče: “Doista sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‛Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha, doista je počinio kufr (nevjerstvo) ili širk (mnogoboštvo)!’[15] Njegove, alejhis-salatu ves-selam, riječi: “... počinio je širk” odnose se na mali širk, a ne na veliki, po mišljenju velike većine učenjaka.[16] Međutim, ako bi se neko zakleo drugim mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, veličajući ga i smatrajući da je zakletva njime bolja i vrjednija ili na istom stepenu kao zakletva Allahom, onda je riječ o velikom širku koji izvodi iz vjere – da nas Allah sačuva.
Prenosi se da je plemeniti ashab Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu, govorio: “Da se zakunem Allahom lažno, to mi je draže nego da se zakunem drugim mimo Allaha iskreno!”[17] Ovaj citat nam preslikava razumijevanje vjere kojim je Uzvišeni Allah nadario ashabe Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, lažna zakletva Allahom je grijeh i nepokornost, ali je zakletva drugim mali širk, a mali širk, iako ne izvodi iz vjere, jedan je od najvećih grijeha, pa makar čovjek bio iskren u zakletvi. Šejh Abdurrahman b. Kasim (umro 1392. h. god.) pojašnjavajući izreku Ibn Mes'uda kaže: “To je zato što je lažna zakletva Allahom veliki grijeh, a zakletva drugim mimo Njega širk i kufr. Iako je mali širk, on je opet veći grijeh od svih drugih velikih grijeha po konsenzusu ispravnih prethodnika (selefa).”[18] Šejhul-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) je rekao: “Zakletva nekim/nečim mimo Allaha je širk, a zakletva Allahom je tevhid. Tevhid koji u sebi ima primjesu laži bolji je od širka koji u sebi ima primjesu iskrenosti.”[19]
Shodno navedenom, oni koji se zaklinju npr. poslanicima ili nebesima i Zemljom ili vjerom ili Ka'bom ili džamijom i slično tome, vidimo da prave veliku grešku. Pogotovo je nedaća kada se to desi od strane onih koji se smatraju vjerkim autoritetima i predvodnicima. Islamski učenjaci jasno su to osudili, pa ćemo navesti nekoliko citata kako bi otklonili nejasnoće:
- Imam Ibn Džerir et-Taberi (umro 310. h. god.) rekao je: “Onaj ko kaže ‛tako mi Ka'be’ ili ‛Džibrila’ ili ‛Mikaila’ ili ‛Adema’ ili ‛Have’ ili ‛Nuha’ ili kaže: ‛Tako mi Allahove kazne’ ili ‛Allahove nagrade’ – rekao je riječi koje treba ignorisati i upustio se u ono što je zabranio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pa je dužan zatražiti oprosta za taj grijeh...”[20]
- Hafiz Endelusa, imam Ibn Abdil-Berr en-Nemeri (umro 463. h. god.) kaže: “Zabranjeno je zaklinjati se nečim drugim mimo Allaha, azze ve dželle, u svim prilikama i situacijama. U vezi s tim učenjaci su složni (...) Zaklinjanje sa stvorenjima ima isti propis kao i zaklinjanje s očevima, ništa od toga nije dozvoljeno (...) Svi učenjaci su jednoglasni da je zakletva nečim mimo Allaha zabranjen postupak. Dakle, nije dozvoljeno nikome da to čini, ali razilaze se da li je obavezan iskup onome ko uradi.”[21]
- Ibn Hubejre (umro 560. h. god.) tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni da ne treba se zaklinjati onima koji bivaju veličani mimo Allaha, poput Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem...”[22]
- Bedruddin el-Ajni (umro 855. h. god.) kaže: “Zaklinjanje nečim drugim mimo Allahovih imenima i svojstava prezreno je, svejedno radilo se o Poslaniku ili Ka'bi ili melecima ili emanetu ili duši i dr.”[23]
- Šejh Abdurrahman b. Kasim (umro 1392. h. god.) je rekao: “Šerijatski tekstovi koji zabranjuju zaklinjanje drugim mimo Allaha dostigli su zajedno stepen mutevatira (najveći stepen vjerodostojnosti) i ukazuju da je to vrsta širka, ali ne izvodi iz vjere. Učenjaci su jednoglasni da zakletva nije dozvoljena osim Allahom ili Njegovim svojstvima, a također svi su složni da je zakletva drugim mimo Allaha zabranjena.”[24]
Istina je da neki islamski pravnici, poput malikija i mnogih šafija, smatraju da je zakletva drugim mimo Uzvišenog Allaha samo pokuđena, tj. nije na stepenu harama, ali prethodno smo naveli da su pojedini učenjaci prenijeli konsenzus (idžma'a) o zabrani. Moguće je da im je stav o pokuđenosti bio nepoznat ili su ga, pak, smatrali odbačenim (šāzzom), a Allah najbolje zna.[25]
Šejh Sulejman b. Abdullah (umro 1233. h. god.) kaže: “Svi učenjaci složni su da je zabranjeno zaklinjati se drugim mimo Allaha (...) Ne uzima se u obzir mišljenje onih učenjaka koji su došli naknadno, a koji tvrde da se pod zabranom misli samo na pokuđenost. To mišljenje je, doista, ništavno (bātil). Kako može neko da kaže za ono što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao kufrom ili širkom da je samo pokuđeno?! Ne, nego je to haram. Upravo zbog toga je bilo draže Ibn Mes'udu da se lažno zakune Allahom nego da se iskreno zakune nekim drugim. Sve to nam ukazuje da je zakletva drugim mimo Allahom veći grijeh od laži, iako je laž zabranjena u svim vjerama, te da je zakletva drugim mimo Allaha od najvećih grijeha.”[26]
Ostalo je još samo da odgovorimo na nedoumicu mnogih, a to je: zašto se Allah u Kur'anu kune nekim Svojim stvorenjima, kao u ajetima: “Tako mi vremena...”[27], “Tako mi zore...”[28], “Tako mi Sunca...”[29] i sličnim ajetima?
Znaj, Allah ti se smilovao, da su učenjaci poput hafiza Ibn Abdil-Berra (umro 463. h. god.),[30] Nevevija (umro 676. h. god.),[31] Ibn Hadžera (umro 852. h. god)[32] i drugih spomenuli dva odgovra na tu nedoumicu: prvi: da je značenje ovih ajeta: “Tako mi Gospodara vremena...”, “Tako mi Gospodara zore” i slično, tj. da se riječ “Gospodar” podrazumijeva, ali je izostavljena u vanjštini samo; a drugi: da se Uzvišeni Allah kune čime hoće od Svojih stvorenja, dok je nama to zabranio, a “... On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.”[33] Poznati tab'in Amir eš-Ša'bi (umro poslije 100. h. god.) je rekao: “Stvoritelj se zaklinje čime želi od Svojih stvorenja, dok stvorenjima nije dopušteno da se zaklinju osim Stvoriteljem.”[34]
Onaj ko se zakune nečim mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, dužan je pokajati se za taj grijeh, te iskupiti se izgovarajući riječi šehadeta. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko se zakune, pa kaže u svojoj zakletvi: ‛Tako mi Lata i Uzz'āa!’, neka kaže: ‛la ilahe illellah!'’[35] Sa'd b. Ebi Vekkas, radijallahu anhu, kaže: “Jednom prilikom zakleo sam se Latom i 'Uzz'āom, pa sam otišao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‛Zakleo sam se Latom i 'Uzz'āom?', a on mi reče: ‛Reci: la ilahe illellah tri puta, zatim pljucni na lijevu stranu tri puta i zatraži kod Allaha utočište od šejtana, te nemoj se više vraćati na taj grijeh.’[36] Propisano je, znači, da izgovori šehadet nakon takve zakletve, a to je kao vid iskupa radi nesvjesnog veličanja kipova. Ne misli se, dakle, na obnavljanje vjeovanja u značenju ponovnog ulazka u islam radi počinjenog nevjerstva koje izvodi iz vjere.[37]
Zajto, brate i sestro u vjeri, veličajte Allaha i slavite svojim jezicima, srcima i djelima. Slavite ga onako kako to samo Njemu, subhanehu ve te'ala, dolikuje jer to je obaveza svih ljudi: “Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati, a čitava Zemlja će na Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana ostati. Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!”[38]

Amir I. Smajić
Medina, 19. muharrem, 1434 god.


[1] Sura El-Isra, 45. ajet.
[2] Sura Fatir, 15-17. ajet.
[3] Sura El-Isra, 44. ajet.
[4] Sura El-Bekare, 22. ajet.
[5] Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-'azim, 1/194.
[6] Ibn Ebi Hatim, Et-Tefsir, 1/62, br. 229.
[7] Fethul-Medžid, str. 67.
[8] Buhari, br. 2679; Muslim, br. 1646.
[9] Šerh Sahih-Muslim, 11/105.
[10] Fethul-Bari, 11/647.
[11] Muslim, br. 1648.
[12] Ebu Davud, br. 3250; Nesāi, br. 3769. Hadis je vjerodostojan, kao što tvrde Ibn Hibban, Ibnu-l-Mulekkin, Albani i drugi, ali neki učenjaci mu prigovaraju. Vidjeti: Darekutni, El-Ilel, 10/57.
[13] Ibn Madže, br. 2101. Hafiz Ibn Hadžer tvrdi da je hadis dobar. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/653. Dobrim su ga ocijenili i šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, te njegov unuk šejh Sulejman b. Abdullah. Vidjeti: Tejsirul-'Azizil-Hamid, str. 517.
[14] Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimir-Rahman, 1/127.
[15] Ahmed, br. 6072; Ebu Davud, br. 3253; Tirmizi, br. 1535. Hadis je sahih po mišljenju Ibn Hibbana, Hakima, Munzirija, Ibnu-l-Mulekkina, Albanija i drugih. Vidjeti: Bedrul-munir, 9/458; Et-Telhisul-habir, 4/411; Irvaul-galil, 8/252. Neki učenjaci, kao Tahavi i Bejheki, prigovorili su ovom hadisu, zato što se – po njima – Sa'd b. Ubejde nije sreo s Ibn Omerom, radijallahu anhuma. Međutim, ispravno je suprotno tome, tj. potvrđen je susret između njih dvojice, što znači da je lanac prenosilaca spojen, a hadis podupiru i mnoge druge predaje.
[16] Vidjeti: Tejsirul-'Azizil-Hamid, str. 514.
[17] Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, br. 12414; Abdurrezzak, El-Musannef, br. 15929; Taberani, El-Mu'džemul-kebir, br. 8902. Hafiz Munziri, Hejsemi i šejh Albani smatraju predaju vjerodostojnom. Vidjeti Et-Tergibu vet-terhib, 3/372; Medžme'uz-zevaid, 4/318; Irvaul-galil, 8/285.
[18] Hāšija Kitabu-t-Tevhid, str. 303.
[19] Medžmu'ul-fetava, 1/81.
[20] Ibn Bettal, Šerh Sahihul-Buhari, 6/96.
[21] Et-Temhid, 14/366-367.
[22] Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 11/652.
[23] Umdetul-kari, 24/490.
[24] Hāšija Kitabu-t-Tevhid, str. 303.
[25] Vidjeti: Abdullah el-Fevzan, Minhatul-Allam, 9/328-32.
[26] Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 511.
[27] Sura El-asr, 1. ajet.
[28] Sura El-Fedžr, 1. ajet.
[29] Sura Eš-Šems, 1. ajet.
[30] El-Istizkar, 5/203.
[31] Šerh Sahihi-Muslim, 11/105.
[32] Fethul-Bari, 11/650.
[33] Sura El-Enbija, 23. ajet.
[34] Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-'azim, 7/54.
[35] Buhari, br. 4860; Muslim, br. 1647.
[36] Ahmed, br. 1590; Nesāi, br. 3777; Ibn Madže, br. 2097; Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 3/481; i drugi. Imam Ibn Hibban, rhm, tvrdi da je vjerodostojan.
[37] Vidjeti: Sulejman b. Abdullah, Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 511.
[38] Sura Ez-Zumer, 67. ajet.