Allah,
subhanehu ve te'ala, je naš Gospodar i Gospodar svih svjetova. On je uzvišen i daleko
od svake manjkavosti koju Mu stvorenja, svjesno ili nesvjesno, pripisuju i niko
Mu ravan nije: “Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga što oni
govore!”[1]
Iz neživog stvara živo, a iz živog neživo i sva stvorenja su Njega potrebna, a
On, dželle šanuhu, neovisan je od svakog: “O ljudi, vi ste siromasi, vi
trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan. Ako hoće, ukloniće vas
i nova stvorenja dovesti, to Allahu nije teško.”[2]
Radi Njegove veličanstvenosti sva stvorenja ga slave, veličaju i obožavaju, svi
osim nepokornih džinna i ljudi: “Njega veličaju sedmera nebesa i Zemlja i
oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete
veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta.”[3]
Uzvišeni
Allah nam, zabranjujući nam da poistovjećujemo stvorenja s Njim, kaže: “Zato
ne pripisujte Allahu sudruge, a već ste spoznali!”[4] – tj.
spoznali ste da Allah nema sudruga i da Mu niko nije ravan u stvaranju,
opskrbi, odredbi i ibadetu, pa kako onda da obožavate uz Njega druga
božanstva nakon što ste spoznali tu istinu?! – to je, zaista, najveće čudo i
maloumnost![5]
Međutim, citirani ajet nosi opširnije značenje od toga. On, zapravo, obuhvata i
ono što je na manjem stepenu od činjenja ibadeta nekom mimo Allaha. Zato
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Pod sudruzima (ar. el-endad) misli
se na širk koji je skriveniji od hoda mrava na crnom kamenu u tamnoj noći. To
je da kažeš: ‛Tako mi Allaha i tvoga života!’ ili: ‛Tako mi moga života!’ ili
da kažeš: ‛Da nije njegovog psa došli bi nam kradljivci!’ ili: ‛Da nema patke u
kući došli bi nam kradljivci!’ ili kada čovjek kaže svome prijatelju: ‛Ono što
hoćete Allah i ti...’ ili: ‛Da nije bilo Allaha i toga i toga...’ Nemoj
spominjati ‛toga i toga’ jer sve to je širk.”[6]
Šejh Abdurrahman b. Hasan (umro 1285. h. god.) pojašnjavajući općenitost ovog
ajeta kaže: “Znaj da poistovjećivanje stvorenja s Allahom biva na jedan od dva
načina: prvi: da se učini neko Allahu ravnim tako što mu se čini
(upućuje) neka od vrsta ibadeta, a to je veliki širk; i drugi:
ono što spada u mali širk, a to je kao kada čovjek kaže: ‛Ono što hoćete Allah
i ti!’ ili: ‛Da nema Allaha i tebe!’ ili: djelimično uljepšavanje ibadeta
u očima drugih...”[7]
Znajte,
dragi brate i sestro, da je svaki musliman dužan upotpuniti svoje vjerovanje,
tj. ostvariti tevhid koji je glavni povod ulaska u Džennet. A da bi postigao
taj stepen, mora očistiti svoje vjerovaje od svih primjesa poistovjećivanja
drugih s Uzvišenim Allahom, pa makar se radilo o onome što čovjek učini
nehotice tako što mu pređe preko jezika, poput zakletvi drugim mimo Njega,
subhanehu ve te'ala, jer i to je jedna vrsta činjenja drugih Allahu ravnim.
Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima
upravo zabranio zaklinjanje nečim mimo Uzvišenog Allaha da bi očuvao vjerovanje
od onoga što ga narušava ili umanjuje. U pogledu toga spomenut ćemo nekoliko
hadisa:
- Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Resulullah,
sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko se od vas zaklinje, neka se zaklinje
Allahom ili neka šuti!”[8] Imam Nevevi (umro 676. h.
god.) kaže: “Mudrost u zabrani zaklinjanja drugim mimo Allaha ogleda
se u tome da je zaklinjanje nečim vid veličanja istoga, a istinsko veličanje dolikuje
samo Allahu, pa je zato zabranjeno druge dizati na isti taj stepen.”[9] Hafiz Ibn Hadžer
(umro 852. h. god.) dodatno pojašnjava ovaj hadis, pa kaže: “Njegova spoljašnost
ukazuje na to da je zakletva dozvoljena samo Allahom, ali učenjaci su jednoglasni
da je ispravno zaklinjati se Allahom, te Njegovim bićem i Njegovim uzvišenim
svojstvima.”[10] – tj. spomenuto ulazi u značenje zaklinjanja Allahom.
-
Abdurrahman b. Semure, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima niti
tagutima!”[11]
- Ebu
Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam,
rekao: “Nemojte se zaklinjati očevima niti majkama niti kipovima. Nemojte se
zaklinjati osim Allahom, a ni Allahom se ne kunite osim iskreno.”[12]
-
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, rekao: “Ne zaklinjite se očevima vašim! Onaj ko se zakune
Allahom neka iskren bude, a onaj kome se drugi zakune Allahom neka bude
zadovoljan s tim. Onaj ko ne bude zadovoljan s Allahom, takav nije od Allaha.”[13] –
tj. prekinuo je vezu s Allahom.[14]
- Sa'd
b. Ubejde prenosi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, čuo čovjeka kako se kune: “Ne, tako mi Kabe!”, pa mu reče:
“Doista sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‛Ko
se zakune nečim drugim mimo Allaha, doista je počinio kufr (nevjerstvo) ili
širk (mnogoboštvo)!’”[15] Njegove, alejhis-salatu ves-selam, riječi: “...
počinio je širk” odnose se na mali širk, a ne na veliki, po mišljenju
velike većine učenjaka.[16] Međutim, ako bi se neko zakleo drugim mimo Allaha,
subhanehu ve te'ala, veličajući ga i smatrajući da je zakletva njime bolja i
vrjednija ili na istom stepenu kao zakletva Allahom, onda je riječ o velikom
širku koji izvodi iz vjere – da nas Allah sačuva.
Prenosi se da je plemeniti ashab Abdullah b. Mes'ud,
radijallahu anhu, govorio: “Da se zakunem Allahom lažno, to mi je draže nego da
se zakunem drugim mimo Allaha iskreno!”[17] Ovaj citat nam preslikava razumijevanje vjere kojim je
Uzvišeni Allah nadario ashabe Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle,
lažna zakletva Allahom je grijeh i nepokornost, ali je zakletva drugim mali
širk, a mali širk, iako ne izvodi iz vjere, jedan je od najvećih grijeha, pa
makar čovjek bio iskren u zakletvi. Šejh Abdurrahman b. Kasim (umro 1392. h.
god.) pojašnjavajući izreku Ibn Mes'uda kaže: “To je zato što je lažna zakletva
Allahom veliki grijeh, a zakletva drugim mimo Njega širk i kufr. Iako je mali
širk, on je opet veći grijeh od svih drugih velikih grijeha po konsenzusu
ispravnih prethodnika (selefa).”[18] Šejhul-islam Ibn
Tejmijje (umro 728. h. god.) je rekao: “Zakletva nekim/nečim mimo Allaha je
širk, a zakletva Allahom je tevhid. Tevhid koji u sebi ima primjesu laži bolji
je od širka koji u sebi ima primjesu iskrenosti.”[19]
Shodno navedenom, oni koji se zaklinju npr. poslanicima
ili nebesima i Zemljom ili vjerom ili Ka'bom ili džamijom i slično tome, vidimo
da prave veliku grešku. Pogotovo je nedaća kada se to desi od strane onih koji
se smatraju vjerkim autoritetima i predvodnicima. Islamski učenjaci jasno su to
osudili, pa ćemo navesti nekoliko citata kako bi otklonili nejasnoće:
- Imam Ibn Džerir et-Taberi (umro 310. h. god.) rekao je:
“Onaj ko kaže ‛tako mi Ka'be’ ili ‛Džibrila’ ili ‛Mikaila’ ili ‛Adema’ ili ‛Have’
ili ‛Nuha’ ili kaže: ‛Tako mi Allahove kazne’ ili ‛Allahove nagrade’ – rekao je
riječi koje treba ignorisati i upustio se u ono što je zabranio Resulullah,
sallallahu alejhi ve sellem, pa je dužan zatražiti oprosta za taj grijeh...”[20]
- Hafiz Endelusa, imam Ibn Abdil-Berr en-Nemeri (umro
463. h. god.) kaže: “Zabranjeno je zaklinjati se nečim drugim mimo Allaha, azze
ve dželle, u svim prilikama i situacijama. U vezi s tim učenjaci su složni
(...) Zaklinjanje sa stvorenjima ima isti propis kao i zaklinjanje s očevima,
ništa od toga nije dozvoljeno (...) Svi učenjaci su jednoglasni da je zakletva
nečim mimo Allaha zabranjen postupak. Dakle, nije dozvoljeno nikome da to čini,
ali razilaze se da li je obavezan iskup onome ko uradi.”[21]
- Ibn Hubejre (umro 560. h. god.) tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni
da ne treba se zaklinjati onima koji bivaju veličani mimo Allaha, poput
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem...”[22]
- Bedruddin el-Ajni (umro 855. h. god.) kaže: “Zaklinjanje
nečim drugim mimo Allahovih imenima i svojstava prezreno je, svejedno radilo se
o Poslaniku ili Ka'bi ili melecima ili emanetu ili duši i dr.”[23]
- Šejh
Abdurrahman b. Kasim (umro 1392. h. god.)
je rekao: “Šerijatski tekstovi koji zabranjuju
zaklinjanje drugim mimo Allaha dostigli su zajedno stepen mutevatira
(najveći stepen vjerodostojnosti) i ukazuju da je to vrsta širka, ali ne izvodi
iz vjere. Učenjaci su jednoglasni da zakletva nije dozvoljena osim Allahom ili
Njegovim svojstvima, a također svi su složni da je zakletva drugim mimo Allaha
zabranjena.”[24]
Istina
je da neki islamski pravnici, poput malikija i mnogih šafija, smatraju da je
zakletva drugim mimo Uzvišenog Allaha samo pokuđena, tj. nije na stepenu
harama, ali prethodno smo naveli da su pojedini učenjaci prenijeli konsenzus (idžma'a)
o zabrani. Moguće je da im je stav o pokuđenosti bio nepoznat ili su ga, pak,
smatrali odbačenim (šāzzom), a Allah najbolje zna.[25]
Šejh Sulejman b. Abdullah (umro 1233. h. god.) kaže: “Svi
učenjaci složni su da je zabranjeno zaklinjati se drugim mimo Allaha (...) Ne
uzima se u obzir mišljenje onih učenjaka koji su došli naknadno, a koji tvrde
da se pod zabranom misli samo na pokuđenost. To mišljenje je, doista, ništavno
(bātil). Kako može neko da kaže za ono što je Resulullah, sallallahu
alejhi ve sellem, nazvao kufrom ili širkom da je samo pokuđeno?! Ne, nego je to
haram. Upravo zbog toga je bilo draže Ibn Mes'udu da se lažno zakune Allahom
nego da se iskreno zakune nekim drugim. Sve to nam ukazuje da je zakletva
drugim mimo Allahom veći grijeh od laži, iako je laž zabranjena u svim vjerama,
te da je zakletva drugim mimo Allaha od najvećih grijeha.”[26]
Ostalo
je još samo da odgovorimo na nedoumicu mnogih, a to je: zašto se Allah u
Kur'anu kune nekim Svojim stvorenjima, kao u ajetima: “Tako mi vremena...”[27], “Tako
mi zore...”[28],
“Tako mi Sunca...”[29] i
sličnim ajetima?
Znaj,
Allah ti se smilovao, da su učenjaci poput hafiza Ibn Abdil-Berra (umro 463. h. god.),[30]
Nevevija (umro 676. h. god.),[31]
Ibn Hadžera (umro 852. h. god)[32] i
drugih spomenuli dva odgovra na tu nedoumicu: prvi: da je značenje ovih
ajeta: “Tako mi Gospodara vremena...”, “Tako mi Gospodara zore” i slično, tj.
da se riječ “Gospodar” podrazumijeva, ali je izostavljena u vanjštini samo; a drugi:
da se Uzvišeni Allah kune čime hoće od Svojih stvorenja, dok je nama to
zabranio, a “... On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.”[33] Poznati
tab'in Amir eš-Ša'bi (umro poslije 100. h. god.) je rekao: “Stvoritelj se
zaklinje čime želi od Svojih stvorenja, dok stvorenjima nije dopušteno da se
zaklinju osim Stvoriteljem.”[34]
Onaj ko se zakune nečim mimo Allaha, subhanehu ve te'ala,
dužan je pokajati se za taj grijeh, te iskupiti se izgovarajući riječi šehadeta.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: “Onaj ko se zakune, pa kaže u svojoj zakletvi: ‛Tako mi Lata
i Uzz'āa!’, neka kaže: ‛la ilahe illellah!'’[35] Sa'd b. Ebi Vekkas, radijallahu anhu, kaže: “Jednom
prilikom zakleo sam se Latom i 'Uzz'āom, pa sam otišao kod Allahovog Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‛Zakleo sam se Latom i 'Uzz'āom?', a
on mi reče: ‛Reci: la ilahe illellah tri puta, zatim pljucni na
lijevu stranu tri puta i zatraži kod Allaha utočište od šejtana, te nemoj se
više vraćati na taj grijeh.’[36] Propisano je, znači, da izgovori šehadet nakon
takve zakletve, a to je kao vid iskupa radi nesvjesnog veličanja kipova. Ne
misli se, dakle, na obnavljanje vjeovanja u značenju ponovnog ulazka u islam
radi počinjenog nevjerstva koje izvodi iz vjere.[37]
Zajto, brate i sestro u vjeri,
veličajte Allaha i slavite svojim jezicima, srcima i djelima. Slavite ga onako
kako to samo Njemu, subhanehu ve te'ala, dolikuje jer to je obaveza svih ljudi:
“Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati, a čitava Zemlja će na
Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana
ostati. Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju
ravnim!”[38]
Amir I. Smajić
Medina, 19. muharrem, 1434 god.
[1] Sura El-Isra, 45. ajet.
[2] Sura Fatir, 15-17. ajet.
[3] Sura El-Isra, 44. ajet.
[4] Sura El-Bekare, 22. ajet.
[5]
Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-'azim, 1/194.
[6]
Ibn Ebi Hatim, Et-Tefsir, 1/62, br. 229.
[7]
Fethul-Medžid, str.
67.
[8]
Buhari, br. 2679; Muslim, br. 1646.
[9]
Šerh Sahih-Muslim, 11/105.
[10]
Fethul-Bari, 11/647.
[11]
Muslim, br. 1648.
[12]
Ebu Davud, br. 3250; Nesāi, br. 3769. Hadis je
vjerodostojan, kao što tvrde Ibn Hibban, Ibnu-l-Mulekkin, Albani i drugi, ali
neki učenjaci mu prigovaraju. Vidjeti: Darekutni, El-Ilel, 10/57.
[13]
Ibn Madže, br. 2101. Hafiz Ibn Hadžer tvrdi da je hadis
dobar. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/653. Dobrim su ga ocijenili i šejh
Muhammed b. Abdul-Vehhab, te njegov unuk šejh Sulejman b. Abdullah. Vidjeti: Tejsirul-'Azizil-Hamid,
str. 517.
[14]
Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimir-Rahman, 1/127.
[15]
Ahmed, br. 6072; Ebu Davud, br. 3253; Tirmizi, br. 1535.
Hadis je sahih po mišljenju Ibn Hibbana, Hakima, Munzirija, Ibnu-l-Mulekkina,
Albanija i drugih. Vidjeti: Bedrul-munir, 9/458; Et-Telhisul-habir,
4/411; Irvaul-galil, 8/252. Neki učenjaci, kao Tahavi i Bejheki,
prigovorili su ovom hadisu, zato što se – po njima – Sa'd b. Ubejde nije sreo s
Ibn Omerom, radijallahu anhuma. Međutim, ispravno je suprotno tome, tj.
potvrđen je susret između njih dvojice, što znači da je lanac prenosilaca
spojen, a hadis podupiru i mnoge druge predaje.
[16]
Vidjeti: Tejsirul-'Azizil-Hamid, str. 514.
[17]
Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, br. 12414;
Abdurrezzak, El-Musannef, br. 15929; Taberani, El-Mu'džemul-kebir,
br. 8902. Hafiz Munziri, Hejsemi i šejh Albani smatraju predaju
vjerodostojnom. Vidjeti Et-Tergibu vet-terhib, 3/372; Medžme'uz-zevaid, 4/318; Irvaul-galil, 8/285.
[18]
Hāšija Kitabu-t-Tevhid, str. 303.
[24]
Hāšija Kitabu-t-Tevhid, str. 303.
[25]
Vidjeti: Abdullah el-Fevzan, Minhatul-Allam,
9/328-32.
[27] Sura El-asr, 1. ajet.
[28] Sura El-Fedžr, 1. ajet.
[29]
Sura Eš-Šems, 1. ajet.
[30]
El-Istizkar, 5/203.
[31]
Šerh Sahihi-Muslim,
11/105.
[32]
Fethul-Bari, 11/650.
[33] Sura El-Enbija, 23. ajet.
[34]
Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-'azim, 7/54.
[35]
Buhari, br. 4860; Muslim, br. 1647.
[36]
Ahmed, br. 1590; Nesāi, br. 3777; Ibn Madže, br. 2097;
Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 3/481; i drugi. Imam Ibn Hibban, rhm, tvrdi
da je vjerodostojan.
[38] Sura Ez-Zumer, 67. ajet.