PITANJE: Kakav je propis za osobu koja ponekad, zbog nemogućnosti na poslu da se izmakne da namaz obavi, obavlja namaz nakon njegovog vremena, tj. podne -namaz u vrijeme ikindijskog vremena?
ODGOVOR: Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je
salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite
ashabe.
Uzvišeni
Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih
robova, te propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: "...
jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz
obavljaju." (En-Nisa, 103)
Redovno obavljanje namaza u njegovim
vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: "Ono što
žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, ... i koji
namaze svoje na vrijeme obavljaju, - oni su dostojni nasljednici, koji će
džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti." (El-Mu'minun,
1-11), "Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja
snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji
namaze svoje budu na vrijeme obavljali, ... i oni koji namaze svoje budu
revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni." (El-Me'aridž,
19-35)
Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza
jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu
anhuma: "Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema
drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza,
davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana." Hadis
su zabilježili Buhari i Muslim.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u
Jemen neposredno prije smrti: "Doista sada ideš u narod koji su
od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka
prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid - jednoću, pa
ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet
namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je
Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i
dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se
njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka." Hadis su
zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.
Radi
navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je
jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.
Allah,
Uzvišeni, rekao je: "A njih smjeniše zli potomci, koji namaz
zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći." (Merjem,
59)
Imam
Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm,
da je citirao ovaj ajet i rekao: "Tj. nisu obavljali namaz u
njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo." Ovu
predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.
Prenosi
se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: "A njih
smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će
sigurno zlo proći.", i zatim rekao: "Nisu zapostavili
namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme." Predaju
su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir,
5/240).
Allah, azze
ve dželle, je rekao: "A teško onima koji, kada molitvu
obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju ..." (El-Ma'un,
4-5)
Mus'ab,
sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: "O babuka
moj, jesi li pročitao Allahove riječi: '... koji molitvu svoju
kako treba ne izvršavaju.' Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u
namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu,
odgovorio: 'Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim
vremenima.'" Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.
Istaknuti
učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: "Ne razilaze se
muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema
Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od
namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je
izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu." (Kitabus-sala,
str. 5)
Odgađanje
namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi
ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano
vrijeme.
Allah,
azze ve dželle, je rekao: "Međusobno se potpomažite u
dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i
neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava." (El-Maide,
3)
Naprotiv,
čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni
Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u
stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u
mislima itd.
Od Imrana
b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: "Imao sam
hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu.
Rekao mi je: 'Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne
možeš ni to, onda na boku.'" Hadis je zabilježio Buhari.
Također,
ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno
odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno
svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: "Kada ti budeš među njima
i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz
obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi
budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni
obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici
bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi
odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete,
nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je
nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite,
i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti,
jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju." (En-Nisa,
102-103)
Musliman
je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah,
Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta
osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru,
poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki
grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.
Zatim, islamski
učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno
pokajanje - propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje
nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa
namaskog vremena.
Imami Ebu
Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i
konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da
je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh
kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj
kazni, osim da mu oprosti.
Dok,
skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da
onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano
naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema
nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom
vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa
dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu,
iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično,
nadoknadila svoj veliki prijestup.
Taj stav
se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, i tabi'ina - kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr,
Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b.
Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi.
(Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)
Imam
Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem
prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: "Ako čovjek
namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati." (Ta'zimu
kadris-sala, 2/1000)
Hafiz
Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: "Nepoznato je da je neko od ashaba
smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam
našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od
En-Nehaija." (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)
Ovo
mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz
Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.
Neki od
islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su
čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, - dok prođe
njegovo vrijeme - počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana
el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije
(po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh
Abdul-Aziz b. Baz, rhm.
Znači,
namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo
odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog
ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete.
Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i
jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši,
velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.
Ali,
postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u
pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?
Prije
svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze
nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska
Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon
pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.
Šejhul-islam
Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: "Nije dozvoljeno nikome da odgodi
namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da
ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva,
prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili
nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju
i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i
jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije
izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata,
ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome
robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim
vremenima." (Medžmu'ul-fetava, 28/22)
Također,
osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima,
osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar
i sl.).
Uvaženi
šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: "Da li je dozvoljeno spajanje namaza
onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?", pa je
odgovorio: "To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u
njegovom vremenu ..." Na drugom mjestu kaže: "... i
nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu." (Fetava
Nurun aled-derb, 13/112).
Neki od
savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah
el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne
štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju
podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas
bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog
mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i
ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i
sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili
ikindijskom vremenu.
Dokaz za
to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: "Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i
jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha." Kada
je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: "Nije
htio da oteža svome ummetu!" (Muslim, br. 705).
(Vidi: Medžmu'ul-ferava
Ibn-Usejmin, 12/216).
Šejhul-islam
Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: "Najpopustljiviji od svih mezheba po
pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je
dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom
kontekstu." (Medžmu'ul-fetava, 24/28)
Upitao
sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u
nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi
izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena
gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine
i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je
odgovorio: "Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada
čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam
Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i
nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da
je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da
bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i sličene poteškoće, treći: da
je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za
osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa
ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje
spaja namaze."
Ukratko,
po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da
ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a
nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.
Zatim,
bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje
vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na
javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga
suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama
i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini
slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što
je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih
principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa
šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego
ostale radi principijelnosti.
Allah,
dželle šanuh, najbolje zna.
Amir I. Smajić
Medina,
05. ša'ban, 1433 god.