Zahvala pripada Allāhu, tebareke ve te'ala,
koji nam je zadovoljan islamom kao vjerom, i kao dokaz njegove ispravnosti
spustio nam jasne dokaze, pojasnio puteve koji vode ka njegovoj istinskoj
spoznaji, i dao čvrsto obećanje onima koji se budu držali njegovih propisa i
čuvali njegove granice da će im olakšati boravak na ovom svijetu i nagraditi ih
neizmjernom nagradom na ahiretu.
U naredbu nam stavio pokornost islamu,
njegovim naredbama i zabranama, i čvrsto držanje za njegove temelje i ruknove
uz potpunu predanost poslijednjoj Allāhovoj knjizi za koju kaže, dželle ve
'ala, da u njoj; "...nismo ništa izostavili..." (el-En'am;
38), i Sunnetu poslijednjeg Allāhovog poslanika Muhammeda, neka su na njega
najpotpuniji salavat i selam, koji ispuni naredbu svoga Gospodara kada mu bi
objavljeno; "O Poslaniče, prenesi ono što ti se objavljuje od
Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allāh
će te od ljudi štititi..." (el-Maide; 67), i kao
potvrdu toga bi počašćen na oprosnom hadždžu, u najboljem danu na uzvšenom
mjestu i putem najboljeg meleka, riječima Uzvišenog: "Danas sam
vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam
da vam islam bude vjera..." (el-Maide; 3).
Islam je vjera sa kojom je Allāh, dželle še'nuh,
zadovoljan. Izabrao je da bude vjera vjerovjesnika i poslanika, meleka i svih
odabranika. Njom su se uputili vjernici i u nju pozivali poslanici i
vjerovjesnici. "Zar pored Allāhove vjere žele neku drugu, kada
se Njemu predaju, milom ili silom, i oni na nebesima i na Zemlji i Njemu će
vraćeni biti!" (Ali'Imran; 83) Neće primiti drugu
vjeru ni od prvih ni od poslijednjih; "... a onaj ko želi neku
drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na drugom svijetu biti
od propalih." (Ali'Imran; 85)
Presudio je Uzvišeni da je to najbolja vjera,
a ko bolje i istinitije govori od Njega! "Ko je bolje vjere od
onoga ko je predao svoje lice Allāhu, a dobročinitelj je i slijedi čistu vjeru
Ibrahimovu. A Allāh je uzeo Ibrahima za prijatelja." (en-Nisa';
125), a zatim:
Kur'ansko-hadiske tekstove koji govore o
obavezi tevhida i njegovim vrijednostima teško je pobrojati. Razmislimo samo o
riječima Allāha, tebareke ve te'ala, kada kaže: "...i nisam stvorio ni džinne ni ljude osim da mi čine ibadet!" (ez-Zarijat; 56), i
kaže: "I tvoj
Gospodar naređuje da ne ibadetite osim njemu, a roditeljima dobročinstvo
činite..." (el-Isra; 23), i kaže: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allāhu ibadetite
i klonite se taguta!" (en-Nehl;
36), i kaže: "O ljudi, obožavajte Gospodara svoga, koji je
stvorio vas i one prije vas, da biste bili bogobojaznii..." (el-Bekara;
21), i kaže: "Mesdžidi (džamije) su Allāha radi, i ne
molite se pored Allāha, nikome!" (el-Džinn; 18), i
kaže: "A onaj koji se, pored Allāha, moli drugom bogu, bez
ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici
ono što žele neće postići." (el-Mu'minun; 117), i
kaže: "Reci: Klanjanje moje, i žrtva moja, i život moj, i smrt
moja doista su posvećeni Allāhu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika, to
mi je naređeno i ja sam prvi musliman." (el-En'am;
162-163), i kaže: "Reci: O sljedbenici knjige, dođite da se
okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke, da se nikome, osim Allāhu ne
klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allāha
bogovima ne držimo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svjedoci da smo
mi muslimani." (Ali'Imran; 64), i kaže: "A
kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: Nemam ja ništa s onima kojima se vi
klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer će mi On doista na
pravi put ukazati." (ez-Zuhruf; 26-27), i kaže: "U
vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!
Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allāha – drži se za najčvršću vezu,
koja se neće prekinuti, - a Allāh sve čuje i zna." (el-Bekare;
256).
Bilježe imami Buhari (2856)
i Muslim (143) putem Ebul-Ehvesa, on od Ebu Ishaka, on od Amra
ibn Mejmune, a on od Mu'aza ibn Džebela, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Jahao
sam iza Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, na magarcu kojeg su
zvali Ufejr pa mi je on rekao: "O Mu'aze! Znaš li koje je Allāhovo
pravo kod ljudi i koje je pravo ljudi kod Allāha?" Rekao sam:
Allāh i Njegov poslanik najbolje znaju! Rekao je: "Zaista je
Allāhovo pravo kod ljudi da Ga obožavaju i da mu ne čine širka, a pravo ljudi
kod Allāha je da ne kažnjava onog ko Mu ne čini širka." Rekao
sam: O Allāhov poslaniče, hoću li sa time obradovati ljude? Rekao je: "Nemoj
ih obveseljivati jer će se samo na to osloniti."
I bilježi imam Muslim (266)
putem Ebu Ejjuba el-Gajlanija i Hadžadž ibn Ša'ira a oni od Abdul-Melika ibn
Amra, on od Kurreta ibn Halida, on od Ebu Zubejra, a on od Džabira ibn
Abdullāha, radijellāhu 'anhu, da je čuo Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi
ve sellem, da je rekao: "Ko susretne Allāha ne čineći mu širka ući
će u Džennet, a ko Ga susretne čineći mu širk ući će u Vatru."
I bilježi imam Buhari (4497)
putem Abdana, on od Ebu Hamze, on od el-'Ameša, a on od Šekika, a on od
Abdullāha ibnu Mes'uda, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Rekao je Allāhov
poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, rečenicu a ja sam rekao drugu. Rekao je
Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem: "Ko umre, a moli
pored Allāha sudruga, ući će u Vatru." A ja sam rekao: "Ko
umre, a ne moli pored Allāha sudruga, ući će u Džennet."
I bilježi imam Buhari (7372)
putem Abdullāha ibn ebi Esveda, on od el-Fadla ibnul-Ala'a, on od Ismaila ibn
Umejje, on od Jahje ibn Abdullāha ibn Sejfia da je čuo Ebu Me'abeda štićenika
Ibu Abbasa da kaže: Čuo sam Ibnu Abbasa, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Kada
je Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, slao Mu'aza u Jemen, rekao
mu je: "Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (slijedbenika
prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude
da Allāhu ispovjedaju tevhid-jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavjesti
ih da im je Allāh učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako
budu klanjali obavjesti ih da im je Allāh učinio obaveznim zekat na imetak koji
se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na
to uzmi od njih ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijg imetka."
Islamski učenjaci su od vremena prvih
generacija stali u odbranu islamskog akideta, očuvanju istinskog tevhida, i
uspostavljanju dokaza na Allāhovim robovima, na čijerm čelu su bili ashabi
Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, i oni koji su ih slijedili
na uputi od imama ummeta kroz sve generacije do današnjih dana.
Od onih koji su posvetili krajnji napor u
uspostavi i širenju tevhida u nama blisko vrijeme je i imam mudžeddid
šejhul-islam Muhammed ibn Abdul-Vehhab ibn Sulejman et-Temimi (Preselio na
ahiret 1206 god. po hidžri), rahimehullāh, koji je živio u područiju Nedžda na
Arapskom poluotoku. Pozivao je Allāhu i danju i noću, i javno i tajno,
odazivajući se naredbi Uzvišenog: "Na put Gospodara svoga mudro
i lijepim savjetom pozivaj, i s njima se na najljepši način raspravljaj!" (en-Nehl;
125). Živio je u vremenu kada je većina naroda lutala po tminama džehla,
kufra, širka, pokuđene i zabranjene pristrasnosti i slijepog slijeđenja. Mnogi
su pripisivali Allāhu druga, obožavajući i obraćajući se drugima mimo Allāha,
tražeći korisi i otklanjanje štete od drugih mimo Allāha, zavjetujući se
drugima mimo Allāha, a u isto vrijeme su bili pripisivani islamu i muslimanima.
Kada je ovakvo stanje bilo na arapskom poluotoku, možemo zamisliti kakvo je
stanje bilo na drugim mjestima i do koje mjere su ljudi bili zavedeni. Imam Muhammed
ibn Abdul-Vehhab, rahimehullāh, je odlučio da pokuša vratiti ljude u čisti
monoteizam i na tom putu bio potpomognut od strane Allāha, dželle še'nuhu, iako
je naišao na mnoštvo onih koji su mu se suprostavljali dajući prednost svojim
strastima nad istinom, ali, "... Allāh je odbio osim da
upotpuni svjetlo Svoje..." (et-Tevbe; 32). Na tom putu
je napisao i ovo djelo 'Mesailul-džahilijje' u kojem je šejh u stotinu dvadeset
i osam teza pojasnio džahilijjetske običaje sa kojima se razišao i kojima se
suprostavio Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, želeći da se
ne pomješa istina sa zabludom niti zabluda sa istinom.
Poslanice imama Muhammed ibn Abdul-Vehhaba se
odlikuju kratkoćom i jasnoćom a u isto vrijeme u sebi nose velika značenja i
mudrosti, pa je običaj učenjaka od doba njegovih unuka, imama da've tevhida, do
današnjeg vremena da komentarišu šejhove poslanice, pojašnjavaju njena značenja
i preslikavaju ono što je u njima na savremene tokove života. Od njih je i
istaknuti učenjak i fekih šejh dr. Salih ibn Fevzan b. Abdullah el-Fevzan,
član Stalne komisije za fetve i član Vijeća vrhunskih učenjaka u Saudijskoj
Arabiji, čiji je komentar na ovu poslanicu pred nama. Molimo Allaha da ga
učvrsti na istini i poživi na službi islamu i muslimanima, kao što molimo
Allāha da nagradi sve koji su doprinjeli da ovo djelo doživi svjetlo dana i na
bosanskom jeziku i da učini njihova djela iskrenim samo radi Allāhovog,
subhanehu ve te'ala, plemenitog lica, a naša poslijednja dova je: "...
neka je zahvala Allāhu, Gospodaru svjetova." (Junus; 10).
Salavat i selam donosimo na Allāhovog
poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vjerne ashabe, i sve koji ih budu
slijedili u dobročinstvu i bogobojaznosti do Sudnjega dana.
Amir I. Smajić
Medina,
05. rebi'ul-evvel, 1429 god.