13. ožu 2008.

Predgovor na djelo "Paganski običaji" od šejha Saliha el-Fevzana


Zahvala pripada Allāhu, tebareke ve te'ala, koji nam je zadovoljan islamom kao vjerom, i kao dokaz njegove ispravnosti spustio nam jasne dokaze, pojasnio puteve koji vode ka njegovoj istinskoj spoznaji, i dao čvrsto obećanje onima koji se budu držali njegovih propisa i čuvali njegove granice da će im olakšati boravak na ovom svijetu i nagraditi ih neizmjernom nagradom na ahiretu.

U naredbu nam stavio pokornost islamu, njegovim naredbama i zabranama, i čvrsto držanje za njegove temelje i ruknove uz potpunu predanost poslijednjoj Allāhovoj knjizi za koju kaže, dželle ve 'ala, da u njoj; "...nismo ništa izostavili..." (el-En'am; 38), i Sunnetu poslijednjeg Allāhovog poslanika Muhammeda, neka su na njega najpotpuniji salavat i selam, koji ispuni naredbu svoga Gospodara kada mu bi objavljeno; "O Poslaniče, prenesi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allāh će te od ljudi štititi..." (el-Maide; 67), i kao potvrdu toga bi počašćen na oprosnom hadždžu, u najboljem danu na uzvšenom mjestu i putem najboljeg meleka, riječima Uzvišenog: "Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera..." (el-Maide; 3).
Islam je vjera sa kojom je Allāh, dželle še'nuh, zadovoljan. Izabrao je da bude vjera vjerovjesnika i poslanika, meleka i svih odabranika. Njom su se uputili vjernici i u nju pozivali poslanici i vjerovjesnici. "Zar pored Allāhove vjere žele neku drugu, kada se Njemu predaju, milom ili silom, i oni na nebesima i na Zemlji i Njemu će vraćeni biti!" (Ali'Imran; 83) Neće primiti drugu vjeru ni od prvih ni od poslijednjih; "... a onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na drugom svijetu biti od propalih." (Ali'Imran; 85)
Presudio je Uzvišeni da je to najbolja vjera, a ko bolje i istinitije govori od Njega! "Ko je bolje vjere od onoga ko je predao svoje lice Allāhu, a dobročinitelj je i slijedi čistu vjeru Ibrahimovu. A Allāh je uzeo Ibrahima za prijatelja." (en-Nisa'; 125), a zatim:
Kur'ansko-hadiske tekstove koji govore o obavezi tevhida i njegovim vrijednostima teško je pobrojati. Razmislimo samo o riječima Allāha, tebareke ve te'ala, kada kaže: "...i  nisam stvorio ni džinne ni ljude osim da mi čine ibadet!" (ez-Zarijat; 56), i kaže: "I tvoj Gospodar naređuje da ne ibadetite osim njemu, a roditeljima dobročinstvo činite..." (el-Isra; 23), i kaže:  "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allāhu ibadetite i klonite se taguta!" (en-Nehl; 36), i kaže: "O ljudi, obožavajte Gospodara svoga, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste bili bogobojaznii..." (el-Bekara; 21), i kaže: "Mesdžidi (džamije) su Allāha radi, i ne molite se pored Allāha, nikome!" (el-Džinn; 18), i kaže: "A onaj koji se, pored Allāha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici ono što žele neće postići." (el-Mu'minun; 117), i kaže: "Reci: Klanjanje moje, i žrtva moja, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allāhu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika, to mi je naređeno i ja sam prvi musliman." (el-En'am; 162-163), i kaže: "Reci: O sljedbenici knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke, da se nikome, osim Allāhu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allāha bogovima ne držimo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svjedoci da smo mi muslimani." (Ali'Imran; 64), i kaže: "A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: Nemam ja ništa s onima kojima se vi klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer će mi On doista na pravi put ukazati." (ez-Zuhruf; 26-27), i kaže: "U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allāha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti, - a Allāh sve čuje i zna." (el-Bekare; 256).
Bilježe imami Buhari (2856) i Muslim (143) putem Ebul-Ehvesa, on od Ebu Ishaka, on od Amra ibn Mejmune, a on od Mu'aza ibn Džebela, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Jahao sam iza Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, na magarcu kojeg su zvali Ufejr pa mi je on rekao: "O Mu'aze! Znaš li koje je Allāhovo pravo kod ljudi i koje je pravo ljudi kod Allāha?" Rekao sam: Allāh i Njegov poslanik najbolje znaju! Rekao je: "Zaista je Allāhovo pravo kod ljudi da Ga obožavaju i da mu ne čine širka, a pravo ljudi kod Allāha je da ne kažnjava onog ko Mu ne čini širka." Rekao sam: O Allāhov poslaniče, hoću li sa time obradovati ljude? Rekao je: "Nemoj ih obveseljivati jer će se samo na to osloniti."
I bilježi imam Muslim (266) putem Ebu Ejjuba el-Gajlanija i Hadžadž ibn Ša'ira a oni od Abdul-Melika ibn Amra, on od Kurreta ibn Halida, on od Ebu Zubejra, a on od Džabira ibn Abdullāha, radijellāhu 'anhu, da je čuo Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, da je rekao: "Ko susretne Allāha ne čineći mu širka ući će u Džennet, a ko Ga susretne čineći mu širk ući će u Vatru."
I bilježi imam Buhari (4497) putem Abdana, on od Ebu Hamze, on od el-'Ameša, a on od Šekika, a on od Abdullāha ibnu Mes'uda, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Rekao je Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, rečenicu a ja sam rekao drugu. Rekao je Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem: "Ko umre, a moli pored Allāha sudruga, ući će u Vatru." A ja sam rekao: "Ko umre, a ne moli pored Allāha sudruga, ući će u Džennet."
I bilježi imam Buhari (7372) putem Abdullāha ibn ebi Esveda, on od el-Fadla ibnul-Ala'a, on od Ismaila ibn Umejje, on od Jahje ibn Abdullāha ibn Sejfia da je čuo Ebu Me'abeda štićenika Ibu Abbasa da kaže: Čuo sam Ibnu Abbasa, radijellāhu 'anhu, da je rekao: Kada je Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, slao Mu'aza u Jemen, rekao mu je: "Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (slijedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allāhu ispovjedaju tevhid-jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavjesti ih da im je Allāh učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavjesti ih da im je Allāh učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijg imetka."
Islamski učenjaci su od vremena prvih generacija stali u odbranu islamskog akideta, očuvanju istinskog tevhida, i uspostavljanju dokaza na Allāhovim robovima, na čijerm čelu su bili ashabi Allāhovog poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, i oni koji su ih slijedili na uputi od imama ummeta kroz sve generacije do današnjih dana.  
Od onih koji su posvetili krajnji napor u uspostavi i širenju tevhida u nama blisko vrijeme je i imam mudžeddid šejhul-islam Muhammed ibn Abdul-Vehhab ibn Sulejman et-Temimi (Preselio na ahiret 1206 god. po hidžri), rahimehullāh, koji je živio u područiju Nedžda na Arapskom poluotoku. Pozivao je Allāhu i danju i noću, i javno i tajno, odazivajući se naredbi Uzvišenog: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima se na najljepši način raspravljaj!" (en-Nehl; 125). Živio je u vremenu kada je većina naroda lutala po tminama džehla, kufra, širka, pokuđene i zabranjene pristrasnosti i slijepog slijeđenja. Mnogi su pripisivali Allāhu druga, obožavajući i obraćajući se drugima mimo Allāha, tražeći korisi i otklanjanje štete od drugih mimo Allāha, zavjetujući se drugima mimo Allāha, a u isto vrijeme su bili pripisivani islamu i muslimanima. Kada je ovakvo stanje bilo na arapskom poluotoku, možemo zamisliti kakvo je stanje bilo na drugim mjestima i do koje mjere su ljudi bili zavedeni. Imam Muhammed ibn Abdul-Vehhab, rahimehullāh, je odlučio da pokuša vratiti ljude u čisti monoteizam i na tom putu bio potpomognut od strane Allāha, dželle še'nuhu, iako je naišao na mnoštvo onih koji su mu se suprostavljali dajući prednost svojim strastima nad istinom, ali, "... Allāh je odbio osim da upotpuni svjetlo Svoje..." (et-Tevbe; 32). Na tom putu je napisao i ovo djelo 'Mesailul-džahilijje' u kojem je šejh u stotinu dvadeset i osam teza pojasnio džahilijjetske običaje sa kojima se razišao i kojima se suprostavio Allāhov poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, želeći da se ne pomješa istina sa zabludom niti zabluda sa istinom. 
Poslanice imama Muhammed ibn Abdul-Vehhaba se odlikuju kratkoćom i jasnoćom a u isto vrijeme u sebi nose velika značenja i mudrosti, pa je običaj učenjaka od doba njegovih unuka, imama da've tevhida, do današnjeg vremena da komentarišu šejhove poslanice, pojašnjavaju njena značenja i preslikavaju ono što je u njima na savremene tokove života. Od njih je i istaknuti učenjak i fekih šejh dr. Salih ibn Fevzan b. Abdullah el-Fevzan, član Stalne komisije za fetve i član Vijeća vrhunskih učenjaka u Saudijskoj Arabiji, čiji je komentar na ovu poslanicu pred nama. Molimo Allaha da ga učvrsti na istini i poživi na službi islamu i muslimanima, kao što molimo Allāha da nagradi sve koji su doprinjeli da ovo djelo doživi svjetlo dana i na bosanskom jeziku i da učini njihova djela iskrenim samo radi Allāhovog, subhanehu ve te'ala, plemenitog lica, a naša poslijednja dova je: "... neka je zahvala Allāhu, Gospodaru svjetova." (Junus; 10).
Salavat i selam donosimo na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vjerne ashabe, i sve koji ih budu slijedili u dobročinstvu i bogobojaznosti do Sudnjega dana.

Amir I. Smajić
Medina, 05. rebi'ul-evvel, 1429 god.