PITANJE: Da li se nisab za zekat na pare računa u zlatu ili
srebru?
ODGOVOR: Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami
Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.
Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih
ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti,
zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima
pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i
vrijednost.
Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta
zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše
ga na Allahovom putu - navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U
periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca:
vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi
zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib,
radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5
srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika,
pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više,
obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame,
200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama -
približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)
Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne
u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba,
zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske
tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman
dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu
nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su
prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod
uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina
učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato
i srebro i to mišljenje je ispravnije, naprotiv drugo mišljenje, da nema zekata
na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.
Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti
nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu, ili u srebru,
ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela
je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje,
tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih
islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti,
zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi
davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u
osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i
jače i na njega upućuju šerijatske intencije.
Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo
vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili
srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je,
ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je
istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa
ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama
čistog srebra (danas približno 430€) je nisab za zekat na papirne novčanice
danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je
na njih dati zekat.
Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika
današnjice, uz one koji u osnovi smatraju da je pokriće u srebru, a ne u zlatu.
Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod
potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće
učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu
kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji,
zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina
el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana,
Muhammeda el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza
et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.
(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje,
31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn
Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155; dr.
Halid el-Mušejkih, Fikhun-nevazil fil-ibadat, str. 164-166)
Dodatne napomene:
- na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska
institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u
isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem
musliman treba težiti ispravnijem;
- po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata,
nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i
analizama;
- onaj ko dadne zekat na osnovu nisaba prema srebru,
neće pogriješiti, za razliku od onog ko dadne prema zlatu, postoji mogućnost da
će pogriješiti;
- na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam
u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do
Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da
pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku
veliku vrijednost;
- papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno
pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili
srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima,
ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);
- onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama
srebra (približno 430€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od
onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da
se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe
za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.
Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim,
preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko
slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava
druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu
slijeđeni, a Allah najbolje zna.
Amir I. Smajić
7. ramazan, 1440. god.