Zahvala
pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavate i selame šaljemo Allahovom
poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Iskreno
obožavanje Allaha i činjenje svih ibadeta isljučivo Njemu, dželle šanuh, koji
nema sudruga, jedno je od najvećih pouka i najbitnijih poruka koje musliman
nosi sa sobom nakon obavljanja hadždža i posjete Allahovog Svetog hrama.
Zapravo, prvi korak s kojim musliman, hadžija započinje svoj hadždž je obznana
tevhida (monoteizma) i udaljavanje od svih vidova širka izgovarajući telbiju:
"Lebbejke-llahmumme lebbejke/Odazivam ti se, o Allahu,
odazivam, lebbejke la šerike leke/odazivam ti se, Ti doista nemaš
sudruga, innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulku/zaista svaka
zahvala, blagodat i vlast pripada Tebi, la šerike leke/Ti zaista
nemaš sudruga!"
Hadžija
izgovara ove riječi podižući svoj glas. U isto vrijeme, dok ih izgovara,
svjestan je da one upućuju na dužnost izdvajanja Uzvišenog Allaha u činjenju
ibadeta, tj. da se svaki ibadet upućuje samo Njemu, te na dužnost udaljavanja
od svih vidova širka, idolatrije i mnogoboštva. Kao što je Allah, dželle šanuh,
jedini koji nas istinski opskrbljuje i daje nam Svoje blagodati, onda je nužno
da bude i jedino božanstvo koje se obožava, slavi i veliča, jer On nema sudruga
niti ikoga ravnog Sebi. Ne smije se niko dozivati u molbi (dovi) osim Njega,
niti je dozvoljeno oslanjati se na nekoga mimo Njega, niti će se pozivati u
pomoć u molbama iko drugi pored Njega. Zabranjeno je usmjeriti bilo koji ibadet
ikome drugom mimo Uzvišenog Allaha, dželle šanuh.
Kao što
se od roba traži da hadždž obavi iskreno, samo radi Uzvišenog Allaha i Njegovog
zadovoljstva, isto tako od njega se traži da svaki drugi ibadet kojeg čini i
svaku drugu pokornost kojom se priblizava Allahu čini isključivo radi Uzvišenog
Allaha, dželle šanuh. Shodno tome, onaj ko uputi nešto od tog ibadeta nekom
drugom mimo Allaha počinio je širk prema Allahu Veličanstvenom, krenuo je putem
očigledne propasti, njegova djela biće upropaštena i Uzvišeni Allah od njega
neće primiti ni farza niti nafile.
Islam je
propisao da hadžija izgovara ovu veličanstvenu telbiju dok obavlja obrede
hadždža. To je obznana tevhida, iskrenog ispovjedanja vjere Allahu i udaljavanje
od svih vidova širka, bilo da se radi o velikom ili malom – tajnom ili
javnom. Predislamski arabljani, obožavaoci kipova, kada bi obavljali hadždž u
svojim telbijama obznanjivali bi širk i poistovjećivali bi Allaha sa drugima.
Govorili bi: "Lebbejke la šerike leke/Odazivam Ti se, Ti nemaš
sudruga, illa šeriken huve leke/osim sudruga koji Tebi
pripada, temlikuhu ve ma meleke/Ti posjeduješ i njega i ono što on
posjeduje!" Tako su kroz telbiju uz Allaha spominjali i svoja lažna
božanstva. Smatrali su da je Allah njihov vlasnik, a to je značenje Allahovih
riječi kada govori o njima: "Većina njih ne vjeruje u Allaha a
da Mu ne smatraju druge ravnim." (Jusuf, 106) Tj. većina njih
smatra da je Allah istinski stvoritelj, opskrbitelj, Onaj koji upravlja svime,
ali čine mu širk u ibadetu obožavajući kipove koji ne posjeduju ništa i idole
koji ne mogu korist pribaviti niti štetu otkloniti, niti im šta daju ili
oduzimaju. Naprotiv, ta lažna božanstva ne mogu sama sebi pomoći, a kamo li da
pomognu drugima.
Ibn
Džerir et-Taberi, rhm, zabilježio je od plemenitog ashaba Ibn-Abbasa,
radijallahu anhuma, da je rekao: "Oni bi vjerovali na taj način da bi na
upit: 'Ko je stvorio nebesa?', 'Ko je stvorio Zemlju?', 'Ko je stvorio planine
i brda?', odgovarali: 'Allah!', a ujedno bili su mnogobošci."
Od
Ikrime, rhm, navodi se da je rekao: "Upitaš ih o njihovom Gospodaru, o
tome ko je stvorio nebesa i Zemlju, pa oni ti kažu: 'Allah', i eto, to je
njihovo vjerovanje, a zatim odu i obožavaju nekoga drugoga mimo Njega."
Od
Mudžahida, rhm, prenosi se da je rekao: "Njihova vjera bila je da kažu:
'Allah je naš stvoritelj, opskrbitelj, On nam uzima duše!' To je njihovo
vjerovanje uz širk kojeg čine obožavanjem drugih mimo Njega, dželle
šanuh."
Ibn-Zejd,
rhm, je rekao: "Nema nikoga da ibadeti nekom drugom mimo Allaha a da
ujedno i ne vjeruje u Allaha i zna da je Allah njegov gospodar, da je Allah
njegov stvoritelj i opskrbitelj, ali Mu čini širk. Zar nisi čuo šta je Ibrahim,
alejhis-selam, rekao narodu svom: 'Zar ne vidite – upita on – one
koje ste obožavali vi i preci vaši davni!? Pa, doista, svi oni su neprijatelji
moji, osim Gospodara svih svjetova.' (Eš-Šu'ara, 75-77)"
Ibn
Džerir, rhm, dao je sljedeći komentar: "Znao je Ibrahim, alejhis-selam, da
su oni ipak obožavali i Gospodara svih svjetova uz druga lažna božanstva koja
su obožavali. Pa tako, nema nikoga da čini širk a da ujedno nije vjernik u
Allaha u jednom segmentu. Zar ne znaš kako su predislamski arabljani donosili
telbiju: 'Lebbejke la šerike leke/Odazivam Ti se, Ti nemaš
sudruga, illa šeriken huve leke/osim sudruga koji Tebi
pripada, temlikuhu ve ma meleke/Ti posjeduješ i njega i ono što on
posjeduje!' Mušrici su običavali ovo izgovarati." (Džami'ul-bejan,
8/77-78)
Mnogobošci
u vremenu Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovali su da
je Allah njihov stvoritelj, opskrbitelj i Onaj u čijim rukama je njihova
odredba, pa, i pored tog vjerovanja, nisu bili iskreni u činjenju ibadeta
jedino Uzvišenom Allahu. Činili bi Mu širk obožavajući drveće, stijene, kipove
i dr. Uzvišeni Allah detaljno je pojasnio to pitanje na mnogim mjestima u
Kur'anu, poput Njegovih, dželle šanuh, riječi: "A da ih upitaš:
'Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?' – sigurno bi
rekli: 'Allah!' Pa kuda se onda odmeću?" (El-Ankebut, 61)
Ajeti u istom značenju su mnogi.
Hafiz
Ibn-Kesir, rhm, daje svoju opasku na ovaj ajet: "Kao što je On, dželle
šanuh, jedinstven u Svom gospodarstvu, isto tako mora da bude jedini koji biva
obožavan. Često Uzvišeni Allah ističe da vjerovanje u Njegova svojstva
gospodarstva za sobom nužno povlači vjerovanje u Njegova svojstva
božanstvenosti, tj. da je On jedini bog kojem se čine svi ibadeti. Mušrici su
to priznavali. U svojim telbijama bi govorili: 'Lebbejke la šerike leke/Odazivam
Ti se, Ti nemaš sudruga, illa šeriken huve leke/osim sudruga koji
Tebi pripada, temlikuhu ve ma meleke/Ti posjeduješ i njega i ono
što on posjeduje!'" (Tefsir Ibn Kesir, 6/301)
Na osnovu
spomenutog, vidimo da priznavanje i vjerovanje da je Uzvišeni Allah jedini
istinski stvoritelj, opskrbitelj, Onaj koji daje blagodati i upravlja svojim
robovima, nije dovoljno da bi tevhid bio ispravan, niti je dovoljno da bi čovjeka
spasilo vječne kazne na Sudnjem danu, sve dok ne bude, uz to vjerovanje, sve
ibadete i sve pokornosti usmjerio samo Allahu, Jedinom, iskreno mu
ispovjedajući vjeru i obožavajući samo Njega, dželle šanuh. To što neko vjeruje
da je Allah jedini istinski bog i gospodar nema vrijednost kod Allaha sve dok
svaki vid ibadeta ne uputi samo Njemu. Ne smije uzdizati nikoga od stvorenja na
Njegov stepen, ne smije poistovjećivati Njegove robove sa Njime, dželle šanuh.
Ne smije upućivati dove ikome drugom mimo Njega i ne smije se oslanjati srcem
na nekoga drugoga. Bilo šta od ibadeta, makar bilo nešto neprimjetno i
neznatno, ne smije usmjeriti osim Uzvišenom Allahu, subhanehu ve te'ala, jer
Onaj ko je jedistven u stvaranju mora se izdvojiti od drugih u obožavanju i sve
vrste ibadeta uputiti samo Njemu.
Uzvišeni
Allah obraćajući se onima koji Mu čine širk u ibadetu, a znaju da je On njihov
stvoritelj i opskrbitelj, kazao je: "... pa nemojte Allahu
pripisivati druge ravnim a vi znate!" (El-Bekare, 22)
Ibn-Abbas, radijallahu anhu, pojašnjava: "Tj. nemojte činiti Allahu širk
pripisivajući mu druge ravnim, a oni vam ne mogu koristiti niti štetiti, a već
znate da nemate drugog Boga koji vas opskrbljuje i znate da je monoteizam kojem
vas poziva Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istina u koju nema
sumnje.", a Katade, rhm, se nadovezuje: "Dobro znate da je Allah
stvorio i vas, i nebesa i Zemlju, pa opet Mu pripisujete druge ravnim."
(Tefsir Ibn Džerir, 1/164)
Zaista je
neizmjerna blagodat data islamskom ummetu kada su upućeni na spoznaju Allahove
jednoće u gospodarstvu, činjenju ibadeta i Njegovim lijepim imenima i uzvišenim
svojstvima. Velka je blagodat prema njima što je telbija koju izgovaraju
zasnovana na čistom monoteizmu, nakon što su drugi izgovarali telbiju koja je
zasnovana na širku i pridruživanju. Neka je neizmjerna zahvala Uzvišenom Allahu
na blagodati upute i Pravog puta onako kako Njemu dolikuje!
Plemeniti
ashab Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, opisujući oprosni hadždž Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "On, sallallahu alejhi
ve sellem, donio je telbiju izgovarajući tevhid: 'Lebbejke-llahmumme
lebbejke/Odazivam ti se, o Allahu, odazivam; lebbejke la šerike
leke/odazivam ti se, Ti doista nemaš sudruga; innel-hamde
ven-ni'mete leke vel-mulku/zaista svaka zahvala, blagodat i vlast pripada
Tebi; la šerike leke/Ti zaista nemaš sudruga!'" (Muslim, br.
1218) Vidimo da je, radijallahu anhu, Resulullahovu telbiju nazvao telbijom
tevhida, jer sadrži iskreno ispovijedanje vjere samo Allahu i udaljavanje od
širka. To nam ukazuje da ovi izrazi koji se spominju u telbiji nisu obične
riječi koje se izgovaraju jezicima bez nekog posebnog značenja. Naprotiv, one
imaju veličasntvena značenja i duboke poruke. To je duh vjere, njen temelj i
osnov na kojem je sagrađena.
Svako
onaj ko izgovara ove veličanstvene riječi dužan je razmisliti o njihovom
značenju da bi bio iskren u izgovaranju telbije i da riječi ne bi dolazile u
kontradiktornost sa djelima. Dužan je objeručke čvrsto se prihvatiti za
principe tevhida i pridržavati ga se na način koji mu dolikuje. Mora se
udaljiti od svih djela koja ruše tevhid i poništavaju ga. Ne smije dozivati u
svojim dovama i molbama nikog drugog mimo Allaha, ne smije se oslanjati na
nekoga drugog mimo Allaha, neće tražiti pomoć, podršku i pobjedu od nekoga
drugog mimo Allaha. Ukratko, svaki vid ibadeta dužan je upućivati samo Allahu,
dželle šanuh, Jednom i Jedinom, u čijoj plemenitoj ruci je opskrba koju nam
može dati, a i samo je On može uskratiti – "Onaj koji se
nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji
namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako malo pouku
primate!" (En-Neml, 62)
Hadžija
kada kaže u telbiji: "La šerike leke/Ti zaista nemaš
sudruga!" mora biti svjestan suštine širka i njegove
opasnosti i pogubnosti. Dužan je pripaziti se da ne upadne u njega ili neku
njegovu vrstu ili pak put koji vodi ka tome. To je najveći grijeh koji se može
počiniti prema Allahu i nikome neće biti oprošten osim ako se iskreno pokaje
– "Allah neće oprostiti da Mu se učini širk, a oprostiće manje
grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko Allahu učini širk učinio je grijeh
veliki." (En-Nisa, 48), "Onaj ko učini Allahu
širk, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem
biti, a zulumćarima neće niko pomoći." (El-Maide, 72), "A
tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: 'Ako učiniš širk, tvoja djela će,
sigurno, biti poništena, a ti ćeš biti od onih koji su propali.' Nego, Allaha
jedino obožavaj i budi od zahvalnih!" (Ez-Zumer, 65-66)
Zaista je mnogo kur'anskih ajeta u kojima Allah upozorava Svoje robove na širk
i ističe njegovu opasnost i loš završetak onih koji ga budu činili na dunjaluku
i na ahiretu.
Širk je
najveća nepravda. Njegova suština je omalovažavanje Gospodara svih svjetova,
usmjeravanje nečeg od ibadeta, koji je isključivo pravo Uzvišenog Allaha,
nekome drugome i poređenje Allaha sa Njegovim robovima. Širk je suprotan
glavnom cilju stvaranja stvorenja i narušava ga sa svih strana. To je krajnji
vid prkosa Allahu i odbijanja pokornosti i poniznosti Njemu, dželle šanuh. Na
taj način poredi se Stvoritelj sa stvorenjem, da nas Allah sačuva. Kako je
moguće da poredimo onog ko ne posjeduje štetu, niti korist, niti smrt, niti
život, niti proživljenje, niti li nešto manje od toga, sa Onim kome pripadaju
sva stvorenja, sva vlast, u čijim rukama je sav hajr i kome se sve na kraju
vraća!? U Njegovim rukama je povez svih dešavanja i Njemu se sve vraća! Ono što
želi - biva, a ono što ne želi - ne biva. Niko nije u stanju uskratiti ono što
On dadne, niti je neko u stanju dati ono što On uskrati. Ako Svojim robovima
otvori vrata milosti, niko ih ne može zatvoriti, a ako ih On zatvori, nema onog
ko će ih otvoriti.
Svaki
musliman dužan je stahovati od upadanja u širk najžešćim strahom. Ibrahim,
alejhis-selam, Allahov poslanik i miljenik, govorio bi u dovi: "...
sačuvaj mene i sinove moje da obožavamo kipove; jer oni su, Gospodaru moj,
mnoge ljude u zabludu odveli." (Ibrahim, 35-36) Vidimo kako
se Ibrahim, alejhis-selam, bojao širka i molio svoga Gospodara da sačuva njega
i njegove potomke od toga da ih obožavaju. Ako je Ibrahim, alejhis-selam, prvak
svih monoteista, molio Allaha da ga sačuva širka, šta onda reći za druge mimo
njega!? S tim u vezi, Ibrahim et-Tejmi, rhm, govorio je: "A ko je to onda
siguran od belaja nakon Ibrahima, alejhis-selam!?" (Tefsir Ibn Džerir,
8/228)
Radi
toga, musliman je dužan spoznati šta je to širk, koje su to njegove vrste i
koji su putevi koji vode ka njemu, a sve to da bi sebe sačuvao upadanja u širk.
Huzejfe b. el-Jeman, radijallahu anhu, kaže: "Ljudi su pitali
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o dobru, a ja sam ga pitao o
zlu bojeći se da me ne zadesi." (Buhari, br. 3606; i Muslim, br.
1847) Onaj ko ne poznaje osim dobro, može ga zadesiti zlo a da i ne zna, pa će
ili upasti u njega ili mu se neće suprostaviti na isti način kao onaj ko zna da
je zlo.
Udaljavanje
od širka i iskreno ispovjedanje vjere Allahu je temelj na kojem je zasnovan
svaki ibadet kojim se rob približava Allahu, svejedno radilo se o hadždžu ili
drugim ibadetima. U tom smislu objavljeni su ajeti o hadždžu: "I
oglasi ljudima hadždž! – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće
iz mêjstā dalekih, da bi kosristi imali i da bi u određene dane, prilikom
klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso
njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone,
neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog tevafe. Eto toliko! A ko
poštuje Allahove svetinje, uživaće milost Gospodara svoga – a dozvoljena vam je
stoka, osim one o kojoj vam je rečeno – pa budite što dalje od kipova poganih i
izbjegavajte što više lažni govor, budite iskreno Allahu odani, i nemojte Mu
činiti širka! A onaj ko bude činio Allahu širk – biće kao onaj koji je s neba
pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio
odnio." (El-Hadždž, 27-31) Vidimo kako je Allah upozorio na
širk u nizu ajeta koji govore o propisima hadždža, te je naredio da se udaljimo
što dalje od širka i pojasnio njegove kobne posljedice. Neposredno prije ovih
ajeta naredio je Svom poslaniku Ibrahimu, alejhis-selam, da očisti Sveti hram
nakon što mu je pokazao njegovo mjesto, pa mu je na prvom mjestu zabranio
činjenje širka: "I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali
mjesto gdje je Hram, rekli smo: 'Ne čini Mi širka, i očisti ovaj Hram Moj za
one koji će oko njega tevafiti, koji će namaz klanjati, i koji će na ruku i
sedždu padati.'" (El-Hadždž, 26)
Molim
Allaha da sačuva sve nas od širka i njegovih kobnih posljedica i da nas opskrbi
iskrenim ispovjedanjem vjere našim riječima i djelima!
(Izvor:
prof. dr. Abdurrezzak el-Bedr, Min medresitil-hadždž, str. 22-30)
Prevo,
priredio i prilagodio: Amir I. Smajić
Tuzla,
14. zul-ka'de, 1437 god.