PITANJE: Čitao sam članak od jednog našeg uvaženog profesora u kojem
navodi dokaze da je dozvoljeno tražiti šefa'at od Allahovog Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, u dovama, pa između ostalog navodi predaju od
izvjesnog "Utbija" koja je dokaz za navedeno.
Prenosim njegov citat u potpunosti: "Imam En-Nevevi spominje jednu
dirljivu predaju koju vrijedi spomenuti: „Od 'Utbija se prenosi da je rekao:
Sjedio sam kod kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa je došao neki beduin i
rekao: Es-Selamu alejke, Allahov Poslaniče. Čuo sam riječi Uzvišenog Allaha
koji kaže: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i
zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da
Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“ Došao sam ti tražeći
oprosta za svoje grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod mog Gospodara. Onda
je rekao (stihove): O najbolji čije je kosti zemlja prekrila - Pa od njih
zamirisaše doline i brda - Život dajem za kabur koji nastanjuješ - U njemu je
čednost, dobrota i plemenitost. (Ovi stihovi se ispisani na stubu pokraj
Poslanikovog, s.a.v.s., mezara) Utbi dalje pripovijeda: Rekao je to i otišao, a
mene savlada san i vidjeh Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji mi reče:“'Utbi,
stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah oprostio.“ (El-Ezkar, 336) Ovu
predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi
skupina učenjaka." Mene sada zanima, da li je ovo što je naveo
profesor tačno? Allah vas nagradio.
ODGOVOR: Zahvala pripada Allahu.
Primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode
brigu o autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca
za njih "... neće ni ugojiti ni glad utoliti" (El-Gašije,
7). Njihov pravac je "prvo vjeruj pa onda dokazuj - ako hoćeš", a ne
"uzimaj vjeru ne temelju dokaza" kao što je obaveza. Ali, nije se
čuditi tome, jer kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: "Kada čovjek uradi
(uvede) novotariju, iz njegovog srca se istrgne ljubav prema Hadisu." (El-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72), da nas
Allah sačuva.
El-Utbi, po kome je ova priča postala poznata, njegovo potpuno ime
je Muhammed b. Ubejdullah b. Amr b. Mu'avije b. Amr b. Utbe b. Ebi Sufijan
el-Utbi. Boravio je u Basri i bio poznat po pjesništvu i riječitosti, a većinom
je prenosio historijske događaje. Na ahiret je preselio 228. hidžretske godine.
(Vidi: Ez-Zehebi, Sijeru
e'alamin-nubela, 11/96)
Što se tiče Imama Nevevija, rhm, on je naveo predaju bez lanca
prenosilaca, isto tako učinio je i Hafiz Ibn Kesir, i mnogi drugi mimo njih
dvojice, niko od njih nije naveo lanac prenosilaca do El-Utbija, pa je s tim u
vezi njena vjerodostojnost, na samom početku, izrazito upitna. Navedenu
činjenicu potvrdio je i veliki hafiz Ibn Abdul-Hadi u djelu Sarimul-munki (str.
153).
Naime, ovu "dirljivu predaju", ali ne od El-Utbija,
zabilježili su Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Asakir, Ibnun-Nedždžar i drugi svojim
lancima prenosilaca, koji su bez izuzetka diskutabilini, od Muhammeda b. Revha
el-Basrija, a on od Muhammeda b. Harba el-Hilalija koji navodi spomenutu priču.
Neki tvrde da je da je El-Hilali upravo navedeni El-Utbi, ali za to nisu naveli
validan argument. (Šu'abul-iman, 8/108-109, br. 4178; Musirul-azmis-sakin ila
ešrefil-emakin, 2/301-302; Ed-Durretus-semine, str. 223-224)
Kada je riječ o Muhammedu b. Revhu el-Basriju, na kojeg se vraćaju
svi lanci prenosilaca, niko od autora poznatih i dostupnih djela o stanjima i
ocjenama ravija nije naveo njegovu biografiju, pa su na osnovu toga predaje
koje prenosi neprihvatljive sve dok se ne objelodani njegovo stanje. Osim ako
se radi o Muhammedu b. Revhu el-Misriju, kao što tvrde pojedini učenjaci, jer
se el-Basri i el-Misri izrazito slično pišu
na arapskom jeziku, onda je riječ o slabom raviji po tvrdnji velikog hadiskog
kritičara Imama Ed-Darekutnija, a Ibn Junus veli da su hadisi koje on prenosi
odbačeni. (Ibn Hadžer el-Askalani, Lisanul-mizan,
7/133)
Slično je stanje i Muhammeda b. Harba el-Hilalija, niko od
hadiskih kritičara ne navodi njegovu biografiju, barem u dostupnim djelima, a
velika većina ih je dostupna. Ali i pored toga, nijedan lanac prenosilaca do
njega putem Muhammeda b. Revha nije vjerodostojan, pa s tim u vezi njihova ocijena
nije toliko ni bitna.
Hafiz Ibn Abdul-Hadi, rhm, rekao je: "Sve u svemu, ova
odbačena predaja o beduinu ne može poslužiti kao dokaz, jer je njen lanac
prenosilaca mračan i nejedinstven, a i njen tekst je raznolik također. Ali, i
kada bi prihvatili da je vjerodostojna, opet se u njoj ne nalazi dokaz za ono
što želi potvrditi onaj koji se suprostavlja (tj. Es-Subki). Neispravno je
dokazivati s ovakvim i sličnim predajama i oslanjati se na njih kod islamskih
učenjaka." (Sarimul-munki, str. 253)
I rekao je: "Što se tiče predaje od El-Utbija, naveli su je
neki od fekiha i muhaddisa, ali nije autentična, niti je vjerodostojno
prenesena od El-Utbija. Prenosi se i od drugih mimo njega, ali s mračnim
(odbačenim) lancem prenosilaca, kao što smo prethodno pojasnili. Ukratko, iz
takve predaje nemoguće je izvesti šerijatksi propis, naročito kada je posrijedi
stvar koju bi, da je propisana i pohvalna, ashabi i tabi'ini bolje poznavali i
praktikovali od drugih nakon njih." (Isti izvor, str. 321)
Šejh Sulejman b. Abdullah Alu Šejh, rhm, rekao je: "Oni koji
to dozvoljavaju (tj. traženje istigfara i šefa'ata kod kabura) najviše dokazuju
s predajom El-Utbija, koji prenosi od nepoznatog beduina, iako nam, pored toga,
nije poznat lanac prenosilaca dotične priče. Takva predaja, pa makar bila hadis
ili govor ashaba, ne može se uzeti u obzir i s njom dokazivati, niti smo je
obavezni slijediti, jer nije vjerodostojna. Pa kako onda da dokazujemo s pričom
koja nije autentična i u kojoj se spominje beduin koji je nepoznat!?" (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 486)
S druge strane, ako bi progledali kroz prste i rekli da je predaja
prihvatljiva, a kamo sreće, opet niukom slučaju ne može poslužiti kao dokaz,
jer je riječ o postupku običnog beduina i snovu – za kojeg se ne zna da li je
istinit ili ne - u kojem se to potvrđuje. Još kad dodamo činjenicu da je se to
odvilo tek u 3. hidžretskom stoljeću, tj. više od 100 godina nakon smrti
zadnjeg ashaba, onda je to tama nad tamom.
Razmislite sada malo, dragi brate i sestro, o lancu prenosilaca
kod sljedbenika strasti. Nepoznat ravija prenosi od pjesnika, a on od beduina,
i onda pjesnik usnije san i potvrdi da je ono što je uradio beduin ispravno!!!
Uzvišeni Allah o onima koji se povode za pjesnicima kaže: "... a
pjesnike slijede zavedeni." (Eš-Šu'ara, 224), a za beduine
općenito kaže: "Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri,
i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A
Allah sve zna i mudar je." (Et-Tevbe, 97) Ali ne samo to, za
El-Utbija, spomenutog pjesnika, Hafiz ez-Zehebi, rhm, navodi čak da je pio
alkohol (Sijeru e'alamin-nubela, 11/96), a Allah najbolje zna, dok je beduin apsolutno
nepoznat.
Kaže šejh Sulejman b. Suhman, rhm: "Priče i snovi nisu dokazi
za šerijatske propise. Takvo nešto nije dozvoljeno osim u vjeri kršćana, jer
njihova je vjera zasnovana na pričama, snovima i izmišljotinama, a vjera Islam
sačuvana je lancima prenosilaca, pa tako je neispravno donositi šerijatske
propise osim iz Allahove, azze ve dželle, knjige i vjerodostojnog sunneta Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako su to shvatili ashabi,
radijallahu anhum, i prenjeli pouzdani i povjerljivi prenosioci" (Es-Sava'ikul-murseletuš-šihabijje, str. 106-107)
Zatim je, uvaženi profesor, želeći da obmane neuki
narod, rekao sljedeće: "Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom
tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka." Tj. čak i
Hafiz Ibn Kesir, autor poznatog tefsira i učenik Ibn Tejmijje, na kojeg se vi toliko
puno pozivate, navodi ovu priču, pa radi toga nemojte sumnjati u njenu
ispravnost i vjerodostojnost.
Na prvom mjestu, poznato je onome ko je izučavao tefsir Ibn
Kesira, rahimehullah, da autor nije uslovio navođenje samo vjerodostojnih
predaja, niti je rekao da zastupa sve što je spomenuto u navedenim predajama. U
mnogo navrata navodi slabe i odbačene predaje, a nekada i israilijate (priče
prijašnjih naroda) za koje se pouzdano zna da su neprihvatljive. To nije slučaj
samo s njim, nego su i mnogi drugi učenjaci i prije i poslije njega slično
postupali. Imali su običaj navoditi predaje koje su poznate i raširene o
dotičnoj temi, a učenici koji su čitali njihova djela u to vrijeme mogli su
raspoznavati šta je ispravno a šta pogrešno.
Možda mnogima nije poznato da je Hafiz Ibn Kesir, rhm, upravo
skratio i sažeo djelo svoga učitelja Ibn Tejmijje u kojem odgovora na zablude
El-Bekrija o turbetima, kaburovima, traženju tevessula i šefa'ata i sl., pa bi
ih savjetovao da ga pročitaju, ili barem prelistaju, ako im je zaista stalo do
mišljenja Ibn Kesira...
Amir I.
Smajić
Medina,
27. rebi'ul-evvel 1435 god.