Propis ostavljača namaza iz 'Zbirke pobožnih spjevova'

 

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh, i neka je Salavat i Selam na Poslanika, njegovu časnu porodicu, vjerne ashabe i sve iskrene sljedbenike.
Mnogi su kur'ansko-hadiski tekstovi koji ukazuju da je onaj koji ostavi namaz počinio nevjerstvo i izašao iz Islama – da nas Uzvišeni Allah sačuva -, ali učenjaci se razilaze kada se čovjek smatra ostavljačem.
Jedan dio uleme kaže ako ostavi i zanegira njegovu obaveznost, tek tada je počinio nevjerstvo, ali to mišljenje je slabo i odbačeno, jer negiranje bilo čega, što je od opšte-poznatih propisa u vjeri, samo po sebi je nevjertvo. Po ovom mišljenju tektovi koji govore o nevjerstvu ostavljača namaza gube značaj i svrhu.
Drugi dio uleme smatra da je ostavljač namaza ipak nevjernik, dokazujući jasnim i nedvosmislenim dokazima, svejedno smatrao obavljanje namaza obaveznim ili ne. Neki od njih kažu da je ako ostavi jedan namaz počinio je nevjertvo, drugi kažu da ako nikako ne klanja tek tada je nevjernik, dok treći kažu da ako više ne klanja nego što klanja tek tada je izašao iz Islama.
Bilo kako bilo, nema sumnje da ostavljanje namaza nije osobina Allahovih iskrenih robova i da je ostavljač namaza izložen velikoj i bolnoj Allahovoj kazni, osim ako se pokaje.
Islamski učenjaci jednoglasni su da je onaj koji neopravdano ostavi jedan namaz počinio veći grijeh od nepravednog ubistva, krađe, bluda, jedenja svinjskog mesa, pijenja alkohola i drugih djela koja ne dostežu do stepena nevjestva koje izvodi iz vjere. (Vidi: Kitabus-salati ve hukmu tarikiha, Ibnul-Kajjim, str. 5)
Mišljenje da je ostavljač namaza nevjernik, pored činjenice da je utemeljeno na dokazima iz Kur'ana i Sunneta, ima svoje uporište i u Bošnjačkoj tradiciji, iako u današnje vrijeme postoje određene kategorije ljudi koji to mišljenje nazivaju iznimnim (ar. eš-šaz) i odbačenim (ar. el-merdžuh), a neki idu i dalje pa kažu da je to stav zabludjele sekte Haridžija – da nas Allah sačuva zablude nakon upute. 
Kao dokaz da je taj stav od davnina poznat i kod Bošnjaka, navešću nekoliko stihova iz poznate ZBIRKE POBOŽNIH SPJEVOVA koju je izdalo Dobrovoljno pokopno društvo »RAHMET« iz Srebrenika.
Kaže se u Uvodu izdavača: "Knjigu »Zbirka pobožnih spjevova« izdajemo na usmene i pismene zahtjeve mnoštva Muslimana vjernika i simpatizera u kojima se osjetila potreba za ovakvo nešto. Svaki od navedenih spjevova posjeduje i svoj istorijat koga nismo u mogućnosti uza svaki spjev iznjeti ali za njih najglavnije ćemo to učiniti..."
Zapisano je u spjevu Zov Istine (str. 121):

U kućama mnogim ne klanja se višee,
Al' šta misliš brate, dal' se loše piše.
Koliko je naroda propalo zbog toga,
Ne htjedoše čuti, zapovjed od BOGA

Što si gluh kad čuješ poziv mujezzina?
On mumina zove, koji sluha imaa.
Ostavi dunjaluk, uzmi abdest na se,
Skrušenom molitvom, Allahu predaj se.

Svak' bi treb'o mislit kad' ovo pročita,
Imal' svak' poštenja da sebe zapita.
U kom safu i ja kao čovjek stojim,
Dal' sam pravi mumin, dal' se Boga bojim?

Radimo od jutra, pa do crnog mraka,
Skupljamo imetak, narav nam je tak'a.
A gdje nam je: Sabah, podne, ikindija.
Tako redom zatim akšam i jacija.

OSAMDESET SEDŽDI, prođe svakog dana,
Zar to smije proći pravog muslimana.
Zato pitaj sebe, jesil' u Islamu,
Znaš li da je sedžda uslov muslimanu.

I otac i majka o tom viš' ne zbore,
Niko ih ne sluša, kome da govore.
Srce roditeljsko, ne miri se lako,
Ko se Boga boji, zaista bi plako.

Hej mladosti, draga, dal' ovo čujete?
Majku, oca svoga, vi strašno brinete.
Roditelji znaju šta će biti s vama,
Što se odrekoste Božijeg Islama.

Mrsko vam je klanjat', a postit nećete,
Za Ahiret više ništa ne brinete.
Sva stradanja teška uzrokom su bila,
Kada se je mladost strašno posilila.

Dalje u istom spjevu stoji (str. 123):

Smijemo li naše zamoliti evlade?
Da na namaz priđu i grijeh ne rade.
Da se vrate vjeri i magfiret dođu,
Da priđu Islamu i grijeha se prođu.

Kaže se u spjevu Nasihati (str. 113):
Bez Bismille Ti ništa ne počinji,
kud god kreneš ime Božije spominji.

Čuvaj namaz nemoj da ga ostavljaš,
nisi MUMIN ako to zaboravljaaaš.

Nemoj brate da bi klanjat prestao,
ko prestane s vjerom se je rastao.

Ko prestane klanjati i učiti,
srdžba Božija na njeg' će se sručiti.

A u spjevu Porukje i pouke (str. 73) stoji:
Ako nama sabah namaz ostane,
Tog nam dana berićeta nestane.

Uvjek se smijete dobru nadati,
Ako sabah iz kuće vas isprati.

S ibadetom pravi mumin pozna se,
s namazom njegov Islam vidi se.

Bitno je napomenuti da u spomenutom djelu postoji određen broj citata koji su sa šerijatske strane neprihvatljivi, dok su spomenuti stihovi navedeni jer imaju svoje uporište u dokazima.
Allah, Uzvišeni, najbolje zna i Njemu pripada svaka zahvala i hvala.

Amir I. Smajić
Medina, 24. rebi'ul-ahir, 1434 god.