Zahvala
pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuh, Gospodaru svih svjetova, Jednom i
Jedinom istinskom božanstvu. Neka je salavat i selam na sve Allahove poslanike,
od prvog do posljednjeg, i na sve iskrene, odane robove do Sudnjega dana.
Uzvišeni
Allah, azze ve dželle, stvorio je čovjeka i odlikovao ga nad mnogim drugim
stvorenjima: "Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo
im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike
prednosti nad mnogima koje smo stvorili." (El-Isra, 70). Kao vid
počasti čovjeku, Allah, dželle šanuh, naredio je i mecima da mu se
poklone: "Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali, a poslije
melekima rekli: "Poklonite se Ademu!" i oni su se poklonili, a Iblis
nije; on nije htio da se pokloni." (El-E'araf, 11)
Uzvišeni
je stvorio Zemlju, učinio je prostranom i spustio neizbrojne blagodati, samo
radi čovjeka: "Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s
neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da
se koristite lađama koje plove morem, voljom Njegovom, i daje vam da se
rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se
stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga
što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih
nabrojali. - Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan." (Ibrahim,
32-34)
Najveća
od svih blagodati, bez imalo sumnje, je to što Uzvišeni Allah, dželle dželaluh,
nije ostavio čovjeka da luta po ovoj Zemlji bez uputa i smjernica. Naprotiv,
kao vrhunac Njegove pravde i milosti prema Svojim robovima, slao im je
vjerovjesnike i poslanike s uputom, radosnim vjestima i opomenama: "Mi
objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije
njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i
Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i
poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo
kazivali, - a Allah je sigurno s Musaom razgovarao -, o poslanicima koji su
radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva
opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar." (En-Nisa,
163-164)
Svakom
narodu došao je poslanik: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali:
'Allahu činite ibadet, a taguta se klonite!'" (En-Nehl, 36). I ni
jedan narod nije bio kažnjen sve dok mu opomena nije došla: "A Mi
nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!" (El-Isra,
15)
Nakon što
je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, kao dokaz protiv ljudi, spustio sve spomenute
blagodati, opet je čovjek imao hrabrosti da odbije pokornost Allahu i Njegovim
poslanicima, alejhimus-selam.
Nakon što
su Adem i njegova supruga Hava, alejhima-selam, kao kaznu za prekršaj kojeg su
počinili, spušteni iz Dženneta na Zemlju, Uzvišeni je rekao: "Mi
rekosmo: 'Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji
uputstvo moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.
A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici
Džehennema; u njemu će vječno ostati.'" (El-Bekare, 38-39)
Nije
prošlo mnogo vremena i desi se prvi grijeh na Zemlji: "I ispričaj
im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu
prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je
rekao: 'Sigurno ću te ubiti!' – 'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni'
– reče onaj. 'I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih
pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara
svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u
vatri.' A ona je kazna za sve nasilnike. I strast njegova navede ga da ubije
brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih." (El-Ma'ide,
27-30)
Nakon
Adema, alejhi-selam, deset generacija ljudi živilo je na ispravnom vjerovanju,
obožavajući samo Uzvišenog Allaha, Jednog i Jedinog. Slijedili su uputu svoga
oca Adema i širk (mnogoboštvo, idolatrija,...) im je upotpunosti bio nepoznat.
Zatim se, po privi put, na Zemlji dešava iskrivljavanje vjere, tako što narod
počinje obožavati kumire. Uzvišeni, dželle šanuh, hitno im šalje poslanika,
Nuha, alejhi-selam, koji ih dano-noćno poziva da se toga okane. "Mi
smo poslali Nuha narodu njegovu: 'Opominji narod svoj prije nego što ga stigne
patnja nesnosna! 'O narode moj,' – govorio je on – 'ja vas otvoreno opominjem:
Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe
vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni
čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.'" (Nuh, 1-4).
Nakon, približno, hiljadu godina neumornog pozivanja, Nuh, alejhi-selam, se
požali svome Gospodaru pa reče: "Gospodaru moj, ja sam narod svoj
i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I
kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i
haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja
sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao,
i govorio: 'Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On
će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašće,
i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas
postepeno stvara?!'..." Njegov narod na to reče: "Nikako
božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni
Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!" (Nuh, 5-24). Zatim mu Uzvišeni
naređuje da gradi lađu, lađu spasa, i naređuje da se u nju ukrca on i oni koji
su vjerovali s njim. Nevjernike, čekala je teška kazna. "I on
reče: 'Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar
moj, uistinu, prašta i samilostan je.' I ona ih je ponijela na valovima velikim
kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: 'O sinko moj, ukrcaj
se s nama, ne budi s nevjernicima! A on reče: 'Skloniće se na kakvo brdo koje
će me od vode zaštiti.' – 'Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim
onoga kome se On smilovao!' – reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. I
bi rečeno: 'O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!' I voda se
povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini Džudi, i bi rečeno:
'Daleko nek je narod nevjernički!' (Hud, 41-44)
Nakon
Nuhovog, alejhi-selam, naroda Allah, dželle dželaluh, stvori druge narode i
posla im poslanike, ali ista stvar se ponavljala. "A zatim bismo,
poslije njih, druga pokoljenja stvarali, - nijedan narod ne može ubrazati ni
usporiti vrijeme propasti svoje -, i poslanike, jedne za drugim slali. Kad bi
jednom narodu došao njegov poslanik, u laž bi ga utjerivali, i Mi smo ih zato
jedne drugima smjenjivali, i samo u pričama o njima pomen sačuvali, - daleko
bili ljudi koji nisu vjerovali!" (El-Mu'minun, 42-44)
Uništeni
su narodi Huda, Saliha, Šu'ajba, Luta, Musa'a i drugih poslanika. "Prije
njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud, i Ad, i narod
faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike
lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili." (Kaf, 12-14). Svi su
odbijali pokornost poslanicima i prelazili granice u činjenju razvrata i nereda
po Zemlji. "Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa
stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji
nije bilo; i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, i faraonom, koji je
šatore imao – koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa
je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u
zasjedi." (El-Fedžr, 6-14)
Zašto se
čovjek ne zapita?! "Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije
njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grešnicima
postupati! Teško toga dana poricateljima!" (El-Mursalat, 16-19).
Zar u tome nije pouka za razumom obdarene?!
Zatim,
Uzvišeni Allah nakon uništenja drevnih naroda, počasti čovječanstvo posljednjim
i najodabranijim od svih poslanika, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem,
kao posljednju priliku za ljude. Poslao ga je kao milost, milost svim
svjetovima: "A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali." (El-Enbija,
107). Učini ga brižljivim prema ljudima: "Došao vam je Poslanik,
jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem
pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv." (Et-Tevbe, 128).
Učini ga blagim i nježnim prema vjernicima: "Samo Allahovom
milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz
tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s
njma." (Alu Imran, 159). Zatim mu naredi da na najljepši način
pozove ljude u ispovjedanje ibadeta samo Allahu: "Na put Gospodara
svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način
raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna
one koji su na pravom putu." (En-Nehl, 125).
Sve to
nije nije puno koristilo i narod krenu stopama onih prije njih, pa utjera u laž
svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon trinaest godina neumornog
pozivanja, i odbi mu pokornost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa malom
skupinom vjernika, bi primoran da napusti svoj rodni kraj kako bi ponudio uputu
nekom drugom narodu, nadajući se da će je prihvatit za razliku od njegovog
naroda: "A koliko smo gradova razorili, mnogo moćnijih od tvoga
grada koji te protjerao, i nije bilo nikoga da im pomogne." (Muhammed,
13). On se smjesti u plemenitom gradu koji se zvao Jesrib, a zatim Medina, i
ponudi uputu njegovim mještanima. Medinjani povjerovaše u Poslanika, prihvatiše
uputu i odlučiše ga pomoći.
Ubrzo
nakon toga Allahovo svjetlo se raširi i Uzvišeni Allah, dželle šanuh, uzvisi
Svoju vjeru nas svim lažnim vjerama. "Oni žele da utru Allahovo
svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar
krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu
da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima." (Es-Saff,
8-9). Obećanje Allahovo, Svome Poslaniku, se ispuni, objava s nebesa se
upotpuni i time se završi zadnja poslanička misija do Sudnjeg dana.
Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, u naslijedstvo ostavi Allahovu plemenitu knjigu
Kur'an i svoju praksu - kao garant uspjeha vjernicima na dunjaluku i ahiretu.
Njega, sallallahu alejhu ve sellem, naslijediše plemeniti ashabi, koji raširiše
Allahovu vjeru ka Istoku i Zapadu, i ispuniše Zemlju pravdom i monoteizmom, a
Allahova riječ i uputa Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima
zavladaše.
Nakon
nekoliko desetljeća islamske vladavine, zasnovane na uputi i ispunjene pravdom
i moralom, ljudi se opet vraćaju stopama svojih predaka. Iz dana u dan, kako je
vrijeme objave udaljenije, čovječanstvo je sve dalje i dalje od Allahove upute.
Kao kaznu i opomenu Uzvišeni Allah iskušava ljude raznim nedaćama kako bi se
opametili. Učenjaci, koji su naslijedili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem, opominju svoje narode i prijete im Allahvom kaznom, ali većina ljudi
opet je odbijala pokornost. Islamska vladavina postepeno se gasi.
Danas, 14
stoljeća nakon perioda objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije
zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile ni jedan dom
a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, dano-noćno rade na
širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova.
Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata,
nepravda, ubistva, krađa idr., sve to su svakodnevne pojave u nevjerničkim
državama. Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo
da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak,
čovjekov razum. "Poslanici njihovi su govorili: 'Zar se može
sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'" (Ibrahim, 10).
Utjeruju poslanike u laž i negiraju postojanje Sudnjeg dana. "'Postoji
samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi' – govore
oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju." (El-Džasije,
24). Otvoreno prkose Uzvišenom Allahu, dželle šanuh - "Proklet
neka je čovjek, koliko samo nevjeruje! (Abese, 17)
Ono što
žalosti svakog muslimana je činjenica da je većina muslimana danas krenula
stopu uz stopu za nevjernicima, baš kao što nam je to nagovjestio Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimanske države su prepune
raznoraznih svetišta, na kojima su prisutni mnogobrojni prizori širka. Većina
muslimanske omladine je napustila praktikovanje vjere. Nerijetka je pojava da
se muslimani - po imenima - ismijavaju sa islamskim svetinjama. Neki prelaze
krajnje granice u svom prkosu pa vrijeđaju i Gospodara svih svjetova. Pitamo:
Zašto? Zar nisu svjesni Allahove bolne kazne?!
Dosta
muslimanki je ostavilo hidžab, vjerovatno zato što nije u "modi" i
"trendu". Možda bi ga i stavile ako bi ga obukla neka od svjetskih
glumica ili pjevačica. Kamo sreće da ironija prekida kod toga, nego javno i
tajno svojim tijelima uporno pozivaju u razvrat. Zbog čega?! Zar je razvrat
bolji od čednosti u koju poziva vjera?!
Ostavljanje
namaza, posta, zekata, hadždža,... Zašto?! Zar su ovodunjalučke, prolazne,
strasti preče od zadovoljstva Uzvišenog Allaha?! Blud, kamata, neposlušnost
roditeljima, homoseksualizam, droga, alkohol, kocka, psovka, ubistvo, krađa,...
Zašto?! Zar se ne boje Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh?! Sekularizam,
demokratija, liberalizam,... Zašto?! Zar žele dati prednost paganskim običajima
nad Allahovim, svetim, vjerozakonom?! Zar su nekom uskraćena prava u islamu?!
Zar ima veće slobode i počasti za čovjeka od islama?! Zašto Allahovu riječ
bacamo iza leđa kao i prijašnji narodi?!
Spas je u
vjeri islamu. Krenimo pravim putem prije nego li bude kasno. Sjetimo se drevnih
naroda i kako su bili kažnjeni: "Zar oni kaznu Našu da
požuruju?" (Es-Saffat, 176).
Pozivajmo
na dobro, odvraćajmo od zla i ukrcajmo se u lađu spasa. "A zašto
je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na
Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se
onome u čemu su uživali, i grešnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada
nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi popravljali
stanje." (Hud, 116-117)
"Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na
moru, da im On da da iskuse kaznu zabog onoga što rade, ne bi li se
popravili." (Er-Rum, 41)
Amir I.
Smajić
Medina,
21. rebi'ul-ahir, 1432 god.