26. ožu 2011.

Zbog ljudskih ruku pojavio se nered na kopnu i moru...


Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle šanuh, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom istinskom božanstvu. Neka je salavat i selam na sve Allahove poslanike, od prvog do posljednjeg, i na sve iskrene, odane robove do Sudnjega dana.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, stvorio je čovjeka i odlikovao ga nad mnogim drugim stvorenjima: "Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili." (El-Isra, 70). Kao vid počasti čovjeku, Allah, dželle šanuh, naredio je i mecima da mu se poklone: "Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali, a poslije melekima rekli: "Poklonite se Ademu!" i oni su se poklonili, a Iblis nije; on nije htio da se pokloni." (El-E'araf, 11)
Uzvišeni je stvorio Zemlju, učinio je prostranom i spustio neizbrojne blagodati, samo radi čovjeka: "Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem, voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. - Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan." (Ibrahim, 32-34)
Najveća od svih blagodati, bez imalo sumnje, je to što Uzvišeni Allah, dželle dželaluh, nije ostavio čovjeka da luta po ovoj Zemlji bez uputa i smjernica. Naprotiv, kao vrhunac Njegove pravde i milosti prema Svojim robovima, slao im je vjerovjesnike i poslanike s uputom, radosnim vjestima i opomenama: "Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, - a Allah je sigurno s Musaom razgovarao -, o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar." (En-Nisa, 163-164)
Svakom narodu došao je poslanik: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu činite ibadet, a taguta se klonite!'" (En-Nehl, 36). I ni jedan narod nije bio kažnjen sve dok mu opomena nije došla: "A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!" (El-Isra, 15)
Nakon što je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, kao dokaz protiv ljudi, spustio sve spomenute blagodati, opet je čovjek imao hrabrosti da odbije pokornost Allahu i Njegovim poslanicima, alejhimus-selam.
Nakon što su Adem i njegova supruga Hava, alejhima-selam, kao kaznu za prekršaj kojeg su počinili, spušteni iz Dženneta na Zemlju, Uzvišeni je rekao: "Mi rekosmo: 'Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.'" (El-Bekare, 38-39)
Nije prošlo mnogo vremena i desi se prvi grijeh na Zemlji: "I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: 'Sigurno ću te ubiti!' – 'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni' – reče onaj. 'I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri.' A ona je kazna za sve nasilnike. I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih." (El-Ma'ide, 27-30)
Nakon Adema, alejhi-selam, deset generacija ljudi živilo je na ispravnom vjerovanju, obožavajući samo Uzvišenog Allaha, Jednog i Jedinog. Slijedili su uputu svoga oca Adema i širk (mnogoboštvo, idolatrija,...) im je upotpunosti bio nepoznat. Zatim se, po privi put, na Zemlji dešava iskrivljavanje vjere, tako što narod počinje obožavati kumire. Uzvišeni, dželle šanuh, hitno im šalje poslanika, Nuha, alejhi-selam, koji ih dano-noćno poziva da se toga okane. "Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: 'Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna! 'O narode moj,' – govorio je on – 'ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.'" (Nuh, 1-4). Nakon, približno, hiljadu godina neumornog pozivanja, Nuh, alejhi-selam, se požali svome Gospodaru pa reče: "Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: 'Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašće, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!'..." Njegov narod na to reče: "Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!" (Nuh, 5-24). Zatim mu Uzvišeni naređuje da gradi lađu, lađu spasa, i naređuje da se u nju ukrca on i oni koji su vjerovali s njim. Nevjernike, čekala je teška kazna. "I on reče: 'Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.' I ona ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: 'O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima! A on reče: 'Skloniće se na kakvo brdo koje će me od vode zaštiti.' – 'Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!' – reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. I bi rečeno: 'O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!' I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini Džudi, i bi rečeno: 'Daleko nek je narod nevjernički!' (Hud, 41-44)
Nakon Nuhovog, alejhi-selam, naroda Allah, dželle dželaluh, stvori druge narode i posla im poslanike, ali ista stvar se ponavljala. "A zatim bismo, poslije njih, druga pokoljenja stvarali, - nijedan narod ne može ubrazati ni usporiti vrijeme propasti svoje -, i poslanike, jedne za drugim slali. Kad bi jednom narodu došao njegov poslanik, u laž bi ga utjerivali, i Mi smo ih zato jedne drugima smjenjivali, i samo u pričama o njima pomen sačuvali, - daleko bili ljudi koji nisu vjerovali!" (El-Mu'minun, 42-44)
Uništeni su narodi Huda, Saliha, Šu'ajba, Luta, Musa'a i drugih poslanika. "Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud, i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili." (Kaf, 12-14). Svi su odbijali pokornost poslanicima i prelazili granice u činjenju razvrata i nereda po Zemlji. "Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, i faraonom, koji je šatore imao – koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi." (El-Fedžr, 6-14)
Zašto se čovjek ne zapita?! "Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grešnicima postupati! Teško toga dana poricateljima!" (El-Mursalat, 16-19). Zar u tome nije pouka za razumom obdarene?!
Zatim, Uzvišeni Allah nakon uništenja drevnih naroda, počasti čovječanstvo posljednjim i najodabranijim od svih poslanika, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao posljednju priliku za ljude. Poslao ga je kao milost, milost svim svjetovima: "A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali." (El-Enbija, 107). Učini ga brižljivim prema ljudima: "Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv." (Et-Tevbe, 128). Učini ga blagim i nježnim prema vjernicima: "Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma." (Alu Imran, 159). Zatim mu naredi da na najljepši način pozove ljude u ispovjedanje ibadeta samo Allahu: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu." (En-Nehl, 125).
Sve to nije nije puno koristilo i narod krenu stopama onih prije njih, pa utjera u laž svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon trinaest godina neumornog pozivanja, i odbi mu pokornost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa malom skupinom vjernika, bi primoran da napusti svoj rodni kraj kako bi ponudio uputu nekom drugom narodu, nadajući se da će je prihvatit za razliku od njegovog naroda: "A koliko smo gradova razorili, mnogo moćnijih od tvoga grada koji te protjerao, i nije bilo nikoga da im pomogne." (Muhammed, 13). On se smjesti u plemenitom gradu koji se zvao Jesrib, a zatim Medina, i ponudi uputu njegovim mještanima. Medinjani povjerovaše u Poslanika, prihvatiše uputu i odlučiše ga pomoći.
Ubrzo nakon toga Allahovo svjetlo se raširi i Uzvišeni Allah, dželle šanuh, uzvisi Svoju vjeru nas svim lažnim vjerama. "Oni žele da utru Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima." (Es-Saff, 8-9). Obećanje Allahovo, Svome Poslaniku, se ispuni, objava s nebesa se upotpuni i time se završi zadnja poslanička misija do Sudnjeg dana.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u naslijedstvo ostavi Allahovu plemenitu knjigu Kur'an i svoju praksu - kao garant uspjeha vjernicima na dunjaluku i ahiretu. Njega, sallallahu alejhu ve sellem, naslijediše plemeniti ashabi, koji raširiše Allahovu vjeru ka Istoku i Zapadu, i ispuniše Zemlju pravdom i monoteizmom, a Allahova riječ i uputa Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima zavladaše.
Nakon nekoliko desetljeća islamske vladavine, zasnovane na uputi i ispunjene pravdom i moralom, ljudi se opet vraćaju stopama svojih predaka. Iz dana u dan, kako je vrijeme objave udaljenije, čovječanstvo je sve dalje i dalje od Allahove upute. Kao kaznu i opomenu Uzvišeni Allah iskušava ljude raznim nedaćama kako bi se opametili. Učenjaci, koji su naslijedili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opominju svoje narode i prijete im Allahvom kaznom, ali većina ljudi opet je odbijala pokornost. Islamska vladavina postepeno se gasi.
Danas, 14 stoljeća nakon perioda objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile ni jedan dom a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, dano-noćno rade na širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova. Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata, nepravda, ubistva, krađa idr., sve to su svakodnevne pojave u nevjerničkim državama. Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak, čovjekov razum. "Poslanici njihovi su govorili: 'Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'" (Ibrahim, 10). Utjeruju poslanike u laž i negiraju postojanje Sudnjeg dana. "'Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi' – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju." (El-Džasije, 24). Otvoreno prkose Uzvišenom Allahu, dželle šanuh - "Proklet neka je čovjek, koliko samo nevjeruje! (Abese, 17)
Ono što žalosti svakog muslimana je činjenica da je većina muslimana danas krenula stopu uz stopu za nevjernicima, baš kao što nam je to nagovjestio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimanske države su prepune raznoraznih svetišta, na kojima su prisutni mnogobrojni prizori širka. Većina muslimanske omladine je napustila praktikovanje vjere. Nerijetka je pojava da se muslimani - po imenima - ismijavaju sa islamskim svetinjama. Neki prelaze krajnje granice u svom prkosu pa vrijeđaju i Gospodara svih svjetova. Pitamo: Zašto? Zar nisu svjesni Allahove bolne kazne?!
Dosta muslimanki je ostavilo hidžab, vjerovatno zato što nije u "modi" i "trendu". Možda bi ga i stavile ako bi ga obukla neka od svjetskih glumica ili pjevačica. Kamo sreće da ironija prekida kod toga, nego javno i tajno svojim tijelima uporno pozivaju u razvrat. Zbog čega?! Zar je razvrat bolji od čednosti u koju poziva vjera?!
Ostavljanje namaza, posta, zekata, hadždža,... Zašto?! Zar su ovodunjalučke, prolazne, strasti preče od zadovoljstva Uzvišenog Allaha?! Blud, kamata, neposlušnost roditeljima, homoseksualizam, droga, alkohol, kocka, psovka, ubistvo, krađa,... Zašto?! Zar se ne boje Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh?! Sekularizam, demokratija, liberalizam,... Zašto?! Zar žele dati prednost paganskim običajima nad Allahovim, svetim, vjerozakonom?! Zar su nekom uskraćena prava u islamu?! Zar ima veće slobode i počasti za čovjeka od islama?! Zašto Allahovu riječ bacamo iza leđa kao i prijašnji narodi?!
Spas je u vjeri islamu. Krenimo pravim putem prije nego li bude kasno. Sjetimo se drevnih naroda i kako su bili kažnjeni: "Zar oni kaznu Našu da požuruju?" (Es-Saffat, 176).
Pozivajmo na dobro, odvraćajmo od zla i ukrcajmo se u lađu spasa. "A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grešnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi popravljali stanje." (Hud, 116-117)
"Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zabog onoga što rade, ne bi li se popravili." (Er-Rum, 41)

Amir I. Smajić
Medina, 21. rebi'ul-ahir, 1432 god.