Zahvala pripada Allahu!
Od kako je na ahiret preselio naš uvaženi šejh hfz.
Jusuf Barčić, Allah mu se smilovao, na sceni je 'svojatanje' rahmetli šejha.
Nema ko ga nije pokušao prigrabi sebi i istaknuti se kao njegov pomagač, prijatelj,
učenik, pa na koncu i nasljednik, počevši od raznih radikala, pa do svakojakih
liberala. Da apsurd bude veći, nakon njegove smrti o njemu vaze i drže govore
oni koji ga nikada nisu sreli, onima koji su družili s njim i bili uz njega!
Bitka se vodi o tome šta je zapravo bila njegova da'va i ko je zaista njegov
nasljednik i 'generalni zastupnik', iako od toga nema praktične koristi. Onaj
ko sve to posmatra sa strane, rekao bi: Da li je to njegova da'va bila nešto
drugo mimo Kur'ana i Sunneta, pa se ljudi za njega otimaju i svojataju ga?! Da
li je zaista u pitanju ljubav prema šejhu, ili su pak grupacijski i lični
interesi posrijedi?! - o tome se da govoriti.
Šejh Jusuf Barčić, rahmetullahi alejhi, bio je samo
čovjek, Allahov rob i daija. Živio je u pokornosti Allahu i njegova glavna
vodilja bili su Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem. Čvrsto je bio vezan za ulemu i njihove smjernice, pogotovo poznate
učenjake današnjice poput Ibn Baza, Ibn Usejmina idr. Imao je, rahmetullahi
alejhi, mnogo dobrih djela, ali ponekad bi znao i pogriješiti, kao i svi mi,
ostali smrtnici. Naša vjera i naš, ehlis-sunnetski, menhedž, uče nas da nijedan
šejh – ma koliko nam bio drag – nije mjerilo Istine i Pravog puta, pa tako ni
naš šejh Jusuf, rhm. Zapravo, naš imam je Resulullah, sallallahu alejhi ve
sellem, i svako onaj ko nas vodi (dok nas vodi) njegovim putem. S tim u vezi,
nikoga ne svetkujemo i ne uzdižemo iznad njegovog pravog stepena koji mu
pripada, ali, ujedno, svakoga slijedimo u dobru i na dobročinstvu, pa makar bio
grješnik.
Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, počastio me je da
se družim sa šejhom Jusufom, rhm, kao mladić, srednjoškolac. Dok su mnogi moji
vršnjaci lutali po gradu, kahvanama i diskotekama, ja sam sjedio na šejhovim
dersovima. Od njega sam učio, sa njime jeo, pio i putovao. O svim detaljima
njegovog života, a posebno vremenu dok je studirao u Medini, radoznalo sam ga
ispitivao i sav njegov govor sam prosto upijao, bilježio i snimao. I dan danas,
većinu onoga što je govorio dobro se sjećam. Na njegovom minberu držao sam
hutbe i u njegovom mihrabu predvodio namaze - sve u njegovom prisustvu. Iz
njegovih ćitaba sam čitao i sa njim o znanju razglabao. Samo Allah zna koliko
sam put, da bi došao do njega, popeo se i sišao pješice niz brdo u njegovom
selu. Prvi put kada sam ga sreo, pozvao me je da idem studirati islamske
znanosti u Medinu, pa sam ga, bez predomišljanja poslušao - u meni je probudio
ljubav za znanjem i ulemom. Više puta mi je pisao preporuke za studiranje u
Medini i kada sam krenuo, mahsuz je došao na airodrom da me isprati. Još uvijek
se sjećam njegove utjehe mojim uplakanim i zabrinutim roditeljima kada im
govori o vrlinama Medine i posebnostima studiranja na Islamskom univerzitetu u
Medini, a sve to kako se ne bi brinuli za mene. Često bih znao u Medini, kada
ustanem na sabah, na mobitelu zateći njegove SMS poruke sadržaja: “Je li to
spavaju medinjani?!”, “Kako je ehlu-l-Medina?” i sl. Zvao bi me često telefonom
o svom trošku, iako je i sam bio u potrebi, pa bi ga, nakon dvije-tri minute,
prekidao kredit. Slao sam mu hedije po hadžijama i prenosio obostrane selame
njegovim šejhovima, koje je uvijek po dobru spominjao i za njih dovio. Toliko
sam stekao povjerenja kod šejha, Allah mu se smilovao, da bi mnoge mudrosti i
koristi koje mu prenesem - iz knjiga koje čitam i dersova koje slušam – bez
provjeravanja spominjao na svojim predavanjima i prenosio drugima dalje.
Spominjao bi me po dobru na sijelima u mom odsustvu sve do zadnjeg dana.
Nekoliko dana prije smrti, obavili smo zadnji telefonski razgovor. Prvo je on
nazvao nekoliko minuta mene, da bi ga prekinuo kredit, a onda sam ja njega
nazvao, ali je i meni brzo poziv prekinulo. Zapitikivao me je o stanju u Medini
i svojim šejhovima, za koje je toliko srcem bio vezan. Zadnje što mi je rekao,
kada smo razgovarali o medijskoj hajci koja se tih dana vodila protiv njega,
bilo je: “Strpit ćemo se, inšallah, na njihovom ezijetu i na Allaha se
oslanjamo!” Uzajamnu bratsku ljubav, pažnju, poštovanje i uvažavanje između
šejha i mene teško je opisati. Naravno, ovim ni u kom slučaju ne svojatam šejha
– daleko od toga. Mnogi mimo mene su, hvala Allahu, imali počast da se druže s
njim i od njega uče. Ovdje bih posebno istakao mog ahbaba Adnana Fetića,
studenta u Medini, koji mi je često pravio društvo u posjetama šejhu i na
njegovim predavanjima.
Napomenuo bih da ove stvari kada spominjem, nije mi
cilj da sebe hvalim ili uzdižem nad drugima – Allah da nas sačuva toga! Istina
je da smo mi obični, griješni i nepokorni Allahovi robovi i samo Allah zna naše
pravo stanje i koliko su naša djela iskrena. Molim Allaha da svima nama oprosti
i popravi naše stanje! Zapravo, ovo što pišem je samo jedno od značenja riječi
Uzvišenog Allaha: “A o blagodatima Gospodara svoga kazuj!” (Ed-Duha, 11)
Zahvalan sam Allahu što me je počastio, kao i mnoge druge, da se družim sa ovim
čovjekom i od njega učim vjeru.
Šejh Jusuf
Barčić, rhm, bio je alim, daija i veliki borac za istinu i pravdu. Na jedan
način, bio je reformator nepristrasnog slijeđenja Kur'ana i Sunneta na uštrb
devijantnim običajima i naslijeđima. O njegovom životu treba pisati pozitivno i
istaknuti svijetle strane njegovog rada, počevši od znanja, da've, mudrosti i
pronicljivosti, pa do ustrajnosti i požrtvovanosti. U razgovoru sa mnogim
obrazovanim ljudima, otkrili su mi vlastitu oduševljenost njegovim izlaganjima
i komparativnom pristupu šerijatskoj nauci. On je bio velikan od naših velikana
i o njemu treba pisati precizno i probrano kao što se piše o drugim velikanima.
Njegova ličnost treba da ostane upamćena po svakom dobru u dolazećim
generacijama, a ne da o njemu pišemo mahalske tračove, snove i neprovjerene
priče tipa: “Pričala mi sestra od jedne nene iz parka” ili da je hodao po vodi,
letio u zraku i slično, koje više liče na bajke, nego li na javu i stvarnost. O
njemu se ima puno toga pisati, mimo teorija zavjere koje prate njegovo
preseljenje na ahiret, a najbitnije od svega jeste da se sačuva i pojednostavi
znanje koje je ostavio u naslijeđe nakon sebe. Nužno je da se sve to sakupi,
prilagodi, poreda i oštampa u knjigama - tomovi bi se mogli izdati. Na tome se
već, hvala Allahu, godinama radi i molim Allaha da što prije ugleda svjetlo
dana!
Amir I. Smajić
Medina, 28. zul-ka'de, 1439. god.